Svi su upoznati s Kosovom, Krimom, Katalonijom, Flandrijom, Baskijom, Škotskom, neki i sa Korzikom, ali rijetki su svjesni da je Stari kontinent zapravo krcat regijama koji samo čekaju povoljan trenutak da izvrše secesiju
Krim se otcijepio od Ukrajine i ekspresno pripojio Rusiji koji e dio bio sve dok pedesetih godina prošlog stoljeća Nikita Hruščov (neki kažu u stanju pijanstva) nije odlučio da ga prebaci pod ingerenciju Ukrajine.  Na taj način, ova regija je krenula putem Kosova koje se od Srbije "otcijepilo" službeno 2008. godine, iako de facto još lipnja 1999.
Sam Putin je kazao da postoji "apsolutna srodnost" između ova dva slučaja, te ukazao na licemjerje Zapada u tome što neovisnost kookrajine priznaje dok odluku naroda Krima ne iako on sam - za sada - ne priznaje neovisnost Kosova iz istih razloga zbog kojih Zapad ne priznaje krimsku. 
U srcu Rumunjske, u istočnoj Transilvaniji, ušuškana u šumovitim dolinama i na zelenim brdima i visovima istočnih Karpata leži zemlja Sekelja: etničkih Mađara koji su se igrom sudbine i povijesti našli izvan granica matice koje su bili dio praktično tisuću godina, sve dok Erdelj nije poslije prvog svjetskog rata pripojen Rumunjskoj. Sekelji se nikada nisu u potpunosti odrekli želje da se vrati u okvire Mađarske, ali se to ne zagovara otvoreno; ono što se traži je vraćanje autonomije u granicama koje oni geografski naseljavaju i u kojima čine dvotrećinsku većinu, a koju su imali kroz veći dio povijesti, pa čak jedno vrijeme i tijekom komunističke vlade, dok na čelo u Bukureštu nije došao Ceausescu. Prije dvije godine se na YouTubeu pojavila snimka  na kome se vidi grupa Sekelja među kojima ima i djece, a koja se u nekom vojnom kampu za obuku sprema za oružanu pobunu protiv "rumunjske okupacije", zbog čega su morali reagiraju i vlada i policija.
Dolazimo sada do dva manje snažna separatizma Šleska koja se nalazi na jugozapadu Poljske i sjeveroistoku Češke, i  Moravska koja se nalazi na istoku Češke. Šleski autonomni pokret traži samoupravu unutar ujedinjene Europe, a Slezan vide kao odvojeni narod koji je drugačiji od Poljaka, Nijemaca i Čeha. U ovoj pokrajini Poljske imaju potporu gotovo deset posto stanovništva i tri zastupnika u regionalnom parlamentu; u mnogim mjestima imaju podršku i polovice glasača. Slezan su najbrojnija nacionalna manjina u Poljskoj, iako su u 20. stoljeću bili prisiljavani da se izjašnjavaju kao pripadnici drugih naroda a njihov identitet želio se zatrijeti. Moravci, barem oni koji misle da su nešto posebno u odnosu na Čehe, optužuju Prag da vrši sistematsko uništavanje moravske kulture, tradicije i jezika, a stranka također vjeruje da budućnost Europe leži u rasturanju njezinih modernih nacionalnih država i uspostavljanju novih u povijesnim granicama. Imaju malu potporu, iako nema dvojba da su povijesno gledano "posebni" u odnosu na Bohem, odnosno zapad zemlje.
Nema sumnje da su Bavarci posve autentični Nijemci, baš kao i susjedne Švabe i Austrijanci; imaju svoj poseban jezik, posebnu kulturu, poseban način razmišljanja, a imali su za dugo vremena i posebnu državu, koja se na kraju utopila u Rajh. Unatoč svemu tome, Bavarci su Nijemci. Upravo je to razlog zbog koga Bavarska partija - koja traži neovisnost unutar EU - nema veliku potporu među stanovništvom. Nakon Drugog svjetskog rata išli su i do 20 posto, ali od šezdesetih godina stabilno padaju. Međutim, 2008. godine su na lokalnim izborima uzeli 50 zastupničkih mjesta, računajući i jedno u samom gradu Münchenu. Prošle godine uzeli su 2,1 posto glasova, što im je najbolji rezultat od 1966. godine. Pošto smo već kod Njemačke, spomenimo odmah i slučaj Frižana, koji su posebna etno-jezična skupina koja nastanjuje sjever najmoćnije zemlje Europe ali i istok Nizozemske; premda za sada traže samo autonomiju, tko zna u kojem smjeru će to ići kada je dobiju. Sa Lužičkim Srbima je slična situacija, ali su razjedinjeni i svoja prava ostvaruju mahom kroz najveće političke stranke.
Italija ima puno više problema od Njemačke. Sjeverna liga traži otcjepljenje tzv. Padanije, koja obuhvaća cijeli sjever Apeninskog poluotoka, a postoji odnedavno i pokret koji traže otcjepljenje samo regije Veneto s povijesnim centrom u Veneciji, te obnovu Mletačke Republike. Na nedavnom neslužbenog referendumu skoro 90 posto žitelja ove oblasti izrazila je želju da postane suverena država. Sjeverna liga je jaka i bila je u više talijanskih vlada, a taktika kojom se služe ne bi li ostvarili cilj je sadržana u zahtjevu za federalizaciju Italije i veću regionalnu autonomiju.
Belgija: na sjeveru je Flandrija, na jugu Valonija, na krajnjem istoku su Nijemci, u sredini je Bruxelles. Unutar ovog područja je i Južni Tirol, u kome su većina Austrijanci koji traže ili neovisnost ili pripajanje matici; Rim im je dao široku autonomiju koju su oni iskoristili da bi stvorili jedan od najbogatijih europskih regija. Sardinija i Sicilija su također na popisu problema koje ima vlada u Rimu. Što se tiče ovih prvih ankete pokazuju da čak 40 posto Sarda želi odcijepiti, dok 60 posto (!!!) želi veću autonomiju. Efektivno, to znači da na ovom otoku nitko nije zadovoljan postojećim stanjem, i da svi žele da se ono promijeni. Na posljednjim lokalnim izborima postojalo je čak 15 autonomaških i independističkih partija koje zbog ovakve fragmentacije i nesloge nisu uzeli onoliko mjesta koliko je trebalo, pošto su zajedno skupile 27 posto glasova a imaju samo osam zastupnika u regionalnom vijeću.
Flamanija i Valonija su prvotno bili dijelovi Kraljevine Nizozemske, nastale nakon Napoleonskih ratova kao tampon-zona između Francuske i njemačkih državica. Belgija je neovisnost stekla 1830, nakon revolucije koja je počela u bruxelleškoj operi; u narednih vijek i po, belgijskom politikom su dominirali manjinski frankofoni Valonci, koji su na svaki način suzbijali nizozemski jezik i flamansku kulturu. Sam grad Bruxelles je oduvijek bio dio Flandrije, ali je postao većinski frankofonski upravo zbog te agresivne valonizacije. Flanderija se poslije Drugog svjetskog rata oslobodila tog jarma, a progresivna federalizacija zemlje je dovela do toga da danas Belgija ima više konfederalnih nego federalnih odlika i vlast je maksimalno devoluirana u seriji ustavnih reformi koje su se odigrale u nekoliko posljednjih desetljeća. Ne postoje Flamanci koji su zadovoljni postojećim stanjem; neki traže odcjepljenje, neki konfederaciju, neki daljnju federalizaciju, dok neki žele da se Flanderija pripoji bratskoj Kraljevini Nizozemskoj. Tijekom postizborne krize prije nekoliko godina, čak se 46 posto stanovnika ove regije izjasnilo za neovisnost. Uz Kataloniju, ovo je najpoznatiji primjer secesionizma na Starom kontinentu.
Farski Otoci i Grenland pokazuju naznake da bi uskoro mogli da krenu putem neovisnosti od Danske, a i u Skanelandu, u Švedskoj postoji minorna desničarka anti-imigracijska partija koja želi odcjepljenje od Stockholma. Pojedinci na Alandskim otocima koji pripadaju Finskoj a na kojima žive samo Šveđani, maštaju o pripojenju matici ali su malobrojni. Većina sebe vidi u Finskoj. Laponci (oni kažu Sami) su narod ugro-finskog porijekla koji nastanjuje sam sjever Skandinavije i čija se teritorija prostire po gornjim polovicama Norveške i Švedske, te samom sjeveru Finske, ali i po krajnjem sjeverozapadu Rusije: dakle, nastanjuju ogroman prostor i kada bi imali svoju državu bila bi među većima na kontinentu. Sapmi je predloženi naziv za ovu teritoriju, ali za sada ne traže secesiju već samo teritorijalnu autonomiju. Manje probleme imaju i Litva sa Samogitijom (partija koja traži neovisnost uzima oko pet posto u svojim okruzima) te Latvija sa Latgalom, u kojoj živi veliki broj Rusa ali i etničkih Latgale od kojih neki vjeruju da nisu isto što i Letonci.
Francuska nacija nastala je jačanjem centralnog autoriteta nauštrb regionalnih gospodara, a ključnu ulogu u tome odigrala je burbonci; može se slobodno reći da Francuska ne bi postojala u ovom obliku u kojem danas postoji da nije bilo kohezivnog faktora monarhije. Zbog toga oni imaju mnogo problema na ovom polju; pođimo od Korzike koja je najpoznatiji primjer separatizma u ovoj državi. Korzikanci su drevni europski narod koji praktično već tisućljećima živi na svom voljenom i dragocjenom otoku; njihov jezik pripada Italskom-dalmatinskoj skupini romanskih jezika. Postoje jake političke stranke koje zagovaraju odcjepljenje, a tijekom "olovnih sedamdesetih godina" u Italiji, kada se ljevica i desnica nasilno sukobljavala diljem ove države, korzikanski nacionalisti su se organizirali u militarističke skupine koje su pribjegavale istim metodama uperenim protivu francuskih vlasti, što na samom otoku što na kontinentu. Atentati i bombaški napadi na prefekture, zatvore, porezne urede i vojarne bili su stalna pojava, kao i uvođenje neslužbenog revolucionarnog poreza kojim se financirala borba. Dolazilo je i do uličnih nereda i oružanih sukoba sa žandarmerijom, sa smrtima na obje strane, ali je danas situacija mahom mirna. Korzika nije postala francusko Kosovo. Elizejska palača ima manji problem i sa Savojom, gdje među talijanskom manjinom također postoji pokret za osamostaljenje ili barem veću autonomiju, kao i sa Nicom i Alzasakom koji traže isto. Daleko veću podršku za sececiju pruža Bretanja koja se smatra jednom od šest keltskih nacija u Europi i koja ima svoj jezik i kulturu i duboke povijesne i etničke razlike od ostatka romaniziranih Gala. Postoji mnoštvo političkih organizacija koje traže neovisnost, a postoje i njihova militantna krila koja su posljednji bombaški napad izvršila 2000. godine u McDonald'su u gradu Kuver; za sada, traže da se dvije Bretonska regije spoje u jednu administrativnu jedinicu. Za razliku od svih njih, Normandijski Pokret ne podržava secesiju već decentralizaciju, te smatra da su Normani jedan od naroda od kojih je nastala francuska nacija, te da su posebni unutar tog šireg identiteta. Njihov utjecaj raste iz dana u dan. Oksitanija je ogromni predio na jugu i jugozapadu Francuske u kome postoji separatistički pokret ali nije dovoljno jak da bi bio ozbiljan igrač u političkom životu; u procesu stvaranja francuske nacije, oksitansi je identitet u najvećom mjeri bio integriran u opći. Okcitanski jezik je najbliži katalonskom.
Španjolska Baskija i Katalonija pitanje koje se prije svega tiče Madrida, ova dva naroda žive i na jugozapadu Francuske. Uzrok ogromnog broja separatizama koji postoje u Španjolskoj leži u samoj genezi ove države. Naime, nekoliko kršćanskih kraljevstava postojalo je na sjeveru Iberijskog poluotoka paralelno s islamskim emiratima na jugu, a neki od njih su postali izrazito moćni. Vremenom, izdvojila su se dva, Castilla i Aragon, koja su se vjenčanjem kastiljanski kraljice Izabele I. i aragonskog kralja Ferdinanda II ujedinila u jedno. Međutim ujedinjenje nije bilo potpuno već se odigralo u formi personalne unije, te su Castilla i Aragon nastavili postoje zasebno, s vlastitim zakonima i parlamentima, premda su imali iste vladare. Da se sve dodatno zakomplicira, Kraljevstvo Aragon i Kruna Aragonije nisu isto: ovo prvo je bilo dio ovog potonjeg - kroz personalnu i dinastički uniju na čelu sa Aragonskim monarhom  zajedno s Kneževinom Katalonijom, Kraljevinom Valencijom, Kraljevinom Malorcom i Kneževinom Provansom. Španjolska kao država nije postojala sve do 1707. godine kada je kralj Filip V izdao seriju dekreta kojima je izvršio centralizaciju zemlje i ukinuo autonomiju država pod Krunom Aragona. Time je efektivno stvorio španjolsko državljanstvo i nacionalnost, a Aragonci su napokon mogli izravno trgovati s Novim Svijetom (jer do tada je samo Castilla imala tu privilegiju). Nakon rušenja Franka, formirane su regije a neke od njih u svojim statutima sebe smatraju "nacionalnostima" (ustav pravi razliku između toga i nacije, koja je španjolska). To su Katalonija, Baskija, Aragon, Valencia, Andaluzija i Galicija.
Baskija je svakako najpoznatiji secesionistički primjer u Španjolskoj, odnedavno i Katalonija, zato što su Baski i njihova militantna skupina ETA bili (a vjerojatno su i dalje) spremni da se nasilno bore za neovisnost. Ovaj narod živi u tri regije, u dvije države, i smatra se jedinim staroevropske narodom koji i dalje postoji. ETA, koju su formirali 1959. godine mladi marksisti, već desetljećima se nasilno, oružjem i bombama, bori za odvajanje od ostatka zemlje. Za sve to vrijeme, od obnove demokracije u Španjolskoj i rušenja Francovog režima u kome su se sve kulturne i jezične razlike terorom gušile, na vlasti u Baskiji su nacionalisti, od kojih mnogi otvoreno zagovaraju nezavisnost. Prema posljednjim istraživanjima, 38 posto Baska je za svoju državu, 31 posto protiv, 13 posto ne bi glasalo, a 19 posto ne zna. Ipak, još veću autonomiju žele svi.
Katalonija imaju vlastiti jezik, vlastitu kulturu, etnički identitet, i sve ostale prerogative koji su potrebni da bi imali i nacionalnu državu. Premda ih ima manjim dijelom i u Francuskoj njihov glavni separatistički pokret je u Španjolskoj, gdje ima široku potporu te većina podržava odcjepljenje i stvaranje Republike Katalonije. Prosvjedi na kojima se poziva na ovo redovito imaju ogromnu posjećenost, a rujna 2012. godine na ulicama Barcelone obnovu državnosti tražilo je milijun ljudi. prošle godine, 1,6 milijuna ljudi napravilo je živi lanac duž antičkog Via Augusta, tražeći referendum. Katalonci su na posljednjim regionalnim izborima masovno glasovali za pro-independističke partije, koje su formirale i vladu; još 2006. godine katalonski je parlament u novom Statutu o autonomiji proglasio svoj narod nacijom, što je potvrđeno od strane 74 posto stanovništva na referendumu. Španjolski Ustavni sud je oborio više odredbi ovog Statuta, zbog čega je 2010. godine milijun i pol ljudi izašlo na ulice. Nedavno je španjolski parlament odbacio plan o referendumu. Zanimljivo je napomenuti i to da stranke na obje strane političkog spektra zastupaju ovu ideju. Slabiji separatizam postoji iu Valenciji koja ima snažne etničke, kulturne i povijesne veze s Katalonijom i gdje se govori katalonskim. Valensijska Ljevica u ovoj regiji traži ne samo odcjepljenje od Španjolske već i slobodnu konfederaciju s Katalonijom i Balearskim otocima. Međutim, ona nema uspjeha na izborima. Slično je i u Andaluziji, na samom jugu Španjolske gdje se za secesiju zalaže Andaluzijska Partija. Andalužani su priznati kao genetski, jezični i kulturno posebna skupina ali je pokret za otcjepljenje jako slab. Neznatni separatizm postoje i u Aragonu (gdje se više traži priznanje posebnosti i šira autonomija), Kastilji i Leonu, Galiciji (koji imaju svoj poseban jezik, kulturu i identitet), Asturiji, Kanarskim i Balearskim otocima (u ovim potonjim postoje izvjesna simpatija prema katalonskom pokretu ) i Kantabriji. Isti je slučaj i sa Azorskim otocima koja pripadaju Portugalu, gdje postoji jedna manja stranka koja traži otcepljenje.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske  neophodno prvo shvatiti povijesnu pozadinu nastanka ove zemlje, da bi se shvatilo i što se tu zapravo događa. Englezi su prvi osvojili Wales, Cornwall i Irsku, gdje žive keltski narodi. U 17. stoljeću, nakon što je kraljica Elizabeta I umrla bez potomstva, škotski kralj je sjeo na englesko prijestolje; nekih stotinjak godina kasnije, 1707, došlo je do Unije između Engleske i Škotske te je nastalo Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. Manje od sto godina kasnije, Kraljevina Irska (na čijem je čelu sve vrijeme britanski monarh) postaje dio ove države koja se počinje nazivati Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Nakon što su Irci stekli neovisnost na jugu svog otoka, država dobiva današnje ime. Sjeverna Irska ima većinsko protestantsko stanovništvo i želi uniju s ostatkom zemlje,dok manjinsko katoličko irsko traži otcepljenje ili u formi neovisnosti (država bi se zvala Alster) ili traže ujedinjenje s Republikom Irskom. Političke partije koje traže ovo potonje su prije svega Sinn Fein i njihovo militantno krilo IRA (Irska Republikanska Armija). Od kako je laburistička vlada dala autonomiju ovoj regiji, kao i ostalima, Alster je u najvećoj mjeri pacifizirani. Od pedesetih godina pa sve do kraja devedesetih Sjeverna Irska je bila prava ratna zona a segregacija postoji i danas pa se katolici i protestanti ne podnose i uglavnom ne miješaju.  Škotska ima status posebne zemlje unutar zemlje od samog početka; Škoti imaju svoje zakone, svoja pravila, svoj jezik (koji istina malo ljudi govori), a od devedesetih i svoju vladu koju je poslije posljednjih regionalnih izbora sama formirala Škotska Nacionalna Partija; oni su odmah pokrenuli pitanje referenduma Neovisnost trenutno podržava oko 40 posto Škota, koji su pored Bretonaca u Francuskoj, Iraca, Velšana, Kornvolaca i Otoci Man, jedna od šest keltskih nacija u Europi. Važno je napomenuti i to da škotski parlament koji je donio odluku o ujedinjenju s Engleskom nije imao podršku naroda te da su građanski nemiri tresli Edinburgh i Glasgow nakon ove odluke od prije tri stoljeća. Njihov je parlament tada primio brojna protestna pisma u kojima ih se poziva da glasuju protiv a nijedno koje ih poziva da glasuju za. Škoti sada imaju priliku demokratskim putem kazati "DA" rješenju koje je obrnuto od ondašnjeg. Velšani, kao i svi ostali, imaju svoj jezik, kulturu, identitet, pa čak i teritorij: jedino što nemaju je svoja država, koja je dio Engleske već skoro tisuću godina. Ideja o neovisnosti je posijana još u 19. stoljeću, a danas je podržava oko 20 posto, što je ogroman broj s obzirom da nema još uvijek kampanje koja ide u ovom smijeru  Istraživanje provedeno na sjeveru Walesa gdje je independistički pokret najjači došlo je do brojke od 52 posto. Kako će se kretati javno mnijenje ako Škoti izaberu obnovu državnosti nitko ne može pouzdano reći. Nešto slabiji nacionalizam postoji u Cornwallu, keltskoj naciji koja više traži priznanje o kulturnoj i jezičnoj posebnosti, kao i veću autonomiju, nego traži nezavisnost. Oni također smatraju da pravno gledano Cornwall nije dio Engleske već konstitucionalno vojvodstvo koje ima pravo veta na sve odluke Westminstera, i da nikada nije formalno pripojeno Engleskoj. U Mersiji odnosno Midlendsu postoje dvije organizacije koje zagovaraju pravo na samoopredjeljenje, bazirajući svoja uvjerenja na činjenici da su imali svoje kraljevstvo prije nego što ih je danski kralj Canut inkorporisao u svoju Kraljevinu Englesku. Tu su također i Yorkshire, Devon, Veseksa i Otoci White i Man a svi traže širu autonomiju. Među samim Englezima postoji pokret za neovisnu državu ili barem posebnu jedinicu unutar Britanije; 

Rusko priznanje neovisnosti Južne Osetije i Abhazije ima dalekosežnije posljedice po međunarodne odnose vojne intervencije u Gruziji. Skoro desetljeće i pol Kremlj je koristio te dvije oblasti kao sredstvo pritiska na Gruziju i adut u nadmetanju sa Zapadom da bi eventualno dobio ustupke na drugoj strani.
Zapad je  računao da će se Rusija, bez obzira na nezadovoljstvo zbog odluka većine zapadnih zemalja da priznaju neovisnost Kosova, suzdržati od sličnog poteza. Međutim, priznavanjem neovisnosti Južne Osetije i Abhazije, Rusija je očito prešla "crvenu liniju", odnosno dovela u pitanje granice povučene u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza.
Tim povodom, bivši visoki međunarodni predstavnik u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown je izjavio: "Da li imam razloga da podržavam Sakašvilija u onome što su uradili Gruzijci u Južnoj Osetiji? Apsolutno ne! To je bio nedopustiv čin, vođen nestrpljenjem i glupošću. Da su Rusi ušli na tu teritoriju, uzvratili udarac i povukli se, što se mene tiče, ne bih imao nikakvu primjedbu na njihovu intervenciju. Ali .. Rusi su tu situaciju iskoristili da uzmu teritorija ".
Moskva je pritom potencirala da je učinila isto što i Zapad na Kosovu i da je blagovremeno upozoravala da će proglašenje njegove neovisnosti u veljači 2008. stvoriti opasan presedan za etničke konflikte diljem svijeta. Dakle, bez obzira na validnost i ubijedljivost argumenata da li je neovisnost Kosova jedinstven slučaj ili presedan, činjenica je da pobornici ove druge teze nastoje iskoristiti da ostvare svoje interese. U svakom slučaju, nepostojanje međunarodnog konsenzusa o pravilima za stvaranje novih država i uvjetima pod kojima vrijedi pravo na samoopredjeljenje - otvara mogućnosti za jednostrane poteze i nove sukobe.
Proglašenje neovisnosti Kosova
Raspad Jugoslavije, kao i Sovjetskog Saveza, bio je skopčan s mnogim političko-pravnim izazovima i dilemama. Prvi put su stvarane nove države izvan kolonijalnog konteksta, za što međunarodna zajednica nije imala razrađene mehanizme, odnosno kako da u novim okolnostima pomiri suprotstavljene principe samoopredjeljenja - što je jedno od ključnih demokratskih načela - i očuvanja teritorijalnog integriteta koji seže od Vestfalskog ugovora polovinom 17. stoljeća.
Europska unija zauzela je poziciju da je cijela jugoslavenska federacija u procesu raspadanja (jer su četiri od šest republika tražile odvajanje). Stoga to nije bila klasična secesija što bi zahtijevalo primjenu doktrine o samoopredjeljenju. Umjesto da bude stvar zakona, to je bila realnost. S obzirom da je većina članica napustila Federaciju, ona je kao cjelina nestala. U tom smislu i ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) tretiran je kao nova država, isto kao ostale četiri.
Kosovo i Vojvodina u bivšoj Jugoslaviji imali su dvojni status: prema Ustavu iz 1974. bili su izravno zastupljeni u Federaciji, s gotovo istim pravima kao i šest republika, uključujući i središnje banke. Istovremeno, bili su dijelovi Srbije u statusu autonomnih pokrajina s pravom veta na ključne odluke u Republici. Albanci i Mađari imali su status "nacionalnosti". U procesu definiranja ključnih pitanja neposredno po raspadu Jugoslavije, koji je predvodio lord Carrington, Kosovo nije bilo uključeno jer je Srbija to postavila kao uvjet za svoje sudjelovanje, mada je čelnik kosovskih Albanaca Ibrahim Rugova dobio poziv da neformalno prisustvuje. U Karingtonov dokumentu naglašeno je poštovanje ljudskih i manjinskih prava u novostvorenim državama. Kosovo je izrazilo sumnju da će biti poštovana prava pokrajine u ostatku Jugoslavije (SRJ), koju su od 1992. sačinjavale Srbija i Crna Gora, s obzirom da je njegova autonomija ukinuta 1989., u vrijeme prethodne Jugoslavije. Istovremeno, međunarodna zajednica nije prihvaćala "secesiju od secesije", odnosno odvajanje Republike Srpske i srpskog dijelova u Hrvatskoj.
Stanovništvo Kosova nije konzultirano prilikom stvaranja SRJ 1992, također ni kad je 2003. SRJ transformirana u Državnu Zajednicu Srbija i Crna Gora. Direktor istočnoevropskih studija u washingtonskom Centru za strateške i međunarodne studije Janusz Bugajski ističe da je "posljednja" Jugoslavija nestala kad je Crna Gora stekla neovisnost u svibnju 2006. i "zemlja na koju se odnosi rezolucija UN 1.244 prestala je postojati i po imenu kao i granicama koje je imala ". Prema dogovoru o sukcesiji, međutim, Srbija je ostala nasljednik svih međunarodnih obveza i prava, i u tom kontekstu na nju se od raspada državne unije odnosi i rezolucija 1.244.
Prema Bugajski, od jednostanog ukidanja autonomije Kosova početkom devedesetih Beograd je stalno pokazivao da teži zadržati tu teritoriju, ali ne i njeno većinsko albansko stanovništvo.
Na Daytonskoj konferenciji o Bosni i Hercegovini 1995. nije bilo izričito riječi o Kosovu. Daytonskim sporazumom potvrđeno je da se granice država ne mogu mijenjati, tako da se Srbi u Bosni i Hercegovini nisu mogli otcijepiti. To je implicitno podrazumijevalo i stav prema statusu Kosova. "Boston gloub" podsjeća da je Rusija podržala takav stav. "Četiri godine kasnije, Rusija je odigrala jednu od ključnih posredničkih uloga u okončanju NATO intervencije protiv Srbije. Izaslanik Moskve uvjerio je (Slobodana) Miloševića da okonča rat. Sporazum o primirju kome je Rusija doprinijela omogućavao joj je slanje trupa u mirovnu misiju na Kosovu, što Zapad nije poštovao. Također, Zapad je u slučaju Kosova odustao od principa iz Daytona o nemijenjanju granica, zbog čega se Rusija osjetila prevarenom. Proglašenje neovisnosti Kosova i njegovo priznanje od većine zapadnih zemalja bio je posljednji u nizu poteza koji je razgnjevio Rusiju. Predstavnici Srba prave paralelu između Kosova i Republike Srpske, ali Zapad to odlučno odbacuje.  Međunarodni sud pravde je, po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, utvrdio da osim događaja u Srebrenici u srpnju 1995, nije postojala genocidna namjera tijekom rata u BiH. U bivšoj Jugoslaviji Srbi u toj republici nisu imali, kao Kosovo autonomni status niti su bili izravno zastupljeni u Federaciji.
Napetosti na Kosovu su rasle, izbili su sukobi 1998, zatim NATO intervencija 1999, objašnjena humanitarnim razlozima, odnosno sprečavanjem nasilja srpske snaga nad Albancima. Najprije je sama intervencija izazvala sporove, jer zbog protivljenja Rusije nije odobrena u Vijeću sigurnosti. Ona je izvedena u sklopu nove doktrine Zapada o humanitarnim intervencijama, koje su opravdane kad vlada ne samo da nije u stanju spriječiti ugrožavanje ljudskih prava dijela stanovništva već je i organizator i izvršitelj zločina.
Na Kosovu je uspostavljena misija UN koju je u Vijeću sigurnosti podržala i Rusija i u početku je slala vojnike u sklopu međunarodnog kontingenta. Već tada su zapadne zemlje dale do znanja da u rješavanju statusa nije moguće vraćanje na stanje prije 1999. Krajem 2002. godine glavni tajnik UN zatražio od svog specijalnog predstavnika definirati standarde čijim bi ispunjavanjem bio mjeren napredak na Kosovu. Riječ je o osam standarda i pristupu "standardi prije statusa".
Srbija i Rusija tvrde, u osnovi opravdano, da prvobitni pristup "standardi prije statusa" nije dosljedno primijenjen. Uslijedila je politika "i standardi i status".
Mark Weller, međutim, ističe da je Beograd previđao da je čak i pristup "standardi prije statusa" bio implicitno obećanje neovisnosti Kosova, kad standardi budu ispunjeni. Početkom 2006. počeli su pregovori o statusu, a "Kontakt skupina" je utvrdila načela, među njima i da nema povratka na stanje prije 1999., promjene granica Kosova, niti ujedinjenja drugoj državi. Srbija je računala na podršku Rusije, kao što su predstavnici Albanaca računali na potporu SAD i ključnih europskih zemalja. U takvoj situaciji nijedna strana nije bila spremna na kompromis.
Ne ulazeći u sve detalje pregovora, dojam je da, s jedne strane, predstavnici Albanaca nisu bili previše zainteresirani da pregovaraju o suštini, s obzirom da im je u osnovi već bila obećana nezavisnost, a, s druge, da službeni Beograd nije uviđao realnost i da su njegovi prijedlozi sa spremnošću na nove ustupke, kako bi sačuvao kakvu takvu suverenost na Kosovu, u pravilu bili odgođeni, što je uostalom bio generalni problem srpskih strategije od dolaska Miloševića na vlast. Predsjednik Srbije Boris Tadić je krajem 2007. ponudio Kosovu široke ovlasti, koja dobrim dijelom spadaju u djelokrug suverene države. Tim povodom Mark Weller se zapitao je li Srbija mogla postići više da je bila spremna ranije ponudi Kosovu takve nadležnosti. Naime, tijekom 2005-6 spominjalo se u akademskim krugovima da bi najbolje rješenje bilo suštinska neovisnost Kosova ali da se formalno ne narušava teritorijalno jedinstvo Srbije ( "tajvanski scenarij"). Međutim, službeni Beograd tada nije bio na to spreman.
Srbija je računala na podršku Rusije, kao što su predstavnici Albanaca računali na potporu SAD i ključnih europskih zemalja. U takvoj situaciji, kako ističe, bivši novinar BBC Misha Glenny, nijedna strana nije bila spremna na kompromis. "Američki predsjednik najavljuje uoči pregovora da će SAD priznati svaki ishod pregovaračkog procesa i omogućava Prištini da ne pravi kompromise. Istovremeno, Rusija obećava Beogradu da će u Vijeću sigurnosti blokirati svaki pokušaj priznavanja neovisnosti Kosova i time srpski strani omogućava da ne traži kompromis. Kome je na kraju ispostavljen račun za cijeli taj scenarij? Europskoj uniji! "
Prilikom posjeta Albaniji, u lipnju 2007 američki predsjednik je poručio razdraganoj masi ljudi u Tirani da Kosovo treba biti neovisno. Stvarajući atmosferu u kojoj kosovski Albanci nisu morali praviti kompromise na putu ka neovisnosti, Amerikanci su potkopali pregovarački proces i prije nego što je počeo. Ta Bushova izjava podsjeća na jedan De Gaulleov ispad prije 40 godina, kada je usred Kanade uzviknuo 'Živio Quebec', s tom razlikom što mu je tada stavljeno do znanja da nije dobrodošao s takvim pokličima. Bush je pak naišao samo na toplo odobravanje poslije izjave da Kosovo mora biti neovisno. Može se reći da je taj Bushov nastup bio u pravcu destabilizacije regije (iako je govorio da ga želi stabilizirati) zbog toga što najveća zemlja u regiji, od koje ovisi stabilnost, tom odlukom gubi 18 posto svog teritorija ".
Zapad za razliku od Rusije i Srbije ne tretira neovisnost Kosova kao nezakonitu koju bi međunarodna zajednica trebala kazniti, uključujući uvođenje sankcija. U takvim slučajevima obveza je svih država da ne priznaju takve entitete niti da im pomažu da održe njihovu navodnu neovisnost. Takav primjer je deklaracija o neovisnosti Južne Rodezije koja je provodila politiku aparthejda, zatim neovisnost Turske Republike Sjeverni Cipar proglašena poslije invazije turske vojske. "U ovakvim slučajevima, narušavanje teritorijalnog jedinstva kao takvo ne čini neovisnost nezakonitom, nego prateći faktori, kao što su kršenje odredbi o zabrani aparthejda, agresije, etničkog čišćenja, ili genocida. Neovisnost Kosova nije time umrljana ", ističe Weller.
Dakle, "korektivno (kompenzaciono) otcepljenje" može se promatrati i kao nastavak klasičnog samoopredjeljenja. Ta doktrina tvrdi da određeni tipovi vlada ne mogu predstavljati određene dijelove stanovništva. Osim kolonijalnih vlada, riječ je i o okupatorskim vlastima i rasističkim režimima.
Drugi aspekt "korektivnog odcjepljenja" jeste povratak otete teritorije na silu. To je primjer baltičkih zemalja nasilno sjedinjenih Sovjetskom Savezu 1940, pa je proglašenjem njihove neovisnosti 1991. ispravljena povijesna nepravda.
Kao argument za neovisnost Kosova po osnovu principa "pravedna stvar" ili "korektivnog odcjepljenja" navodi se primjer Istočnog Timora, nekadašnje portugalske kolonije koja je stekla neovisnost 1975, ali ga je iste godine okupirala Indonezija. Uslijedili su sukobi i na kraju je međunarodna zajednica podržala referendum 1999, na kome je donesena odluka o neovisnosti Istočnog Timora. Američki pravnik albanskog porijekla Korab Sejdiu, koji je u međuvremenu imenovan za savjetnika predsjednika Kosova Fatmira Sejdiua, pravi paralelu između Kosova i Istočnog Timora, na kojem su indonežanske snage pobile četvrtinu stanovništva, implicitno izjednačivši ta dva slučaja.
Spominje se primjer još jedne oblasti u Indoneziji, ali protiv neovisnosti Kosova. Profesor Beogradskog sveučilišta Miodrag Jovanović smatra da teza da je Kosovo jedinstven slučaj i zbog toga što je bilo izloženo nasilju i diskriminaciji, nije točna, navodeći kao primjer vremenski znatno dulje sukobe vlasti Indonezije i pobunjenika u oblasti Ače od 1976. do 2005. u kojima je poginulo oko 15.000 ljudi. Međunarodne humanitarne organizacije registrirale su mnošto zlouporaba ljudskih prava za koja okrivljuju indonežanske vlasti, uključujući nestanak ljudi, mučenja, silovanja. Na kraju je međunarodni posrednik Martti Ahtisaari uvjerio pobunjenike u oblasti Ače okončati borbu za neovisnost u zamjenu za široku autonomiju.
Ima mišljenja i da je krajnje upitno da li su Ujedinjeni narodi vrhovni arbitar u pitanjima državne suverenosti i legitiman branitelj međunarodno-pravnog poretka, u situaciji kad je ta organizacija u blokadi i simbol je podjela u međunarodnoj zajednici, umjesto da stvara skladnije odnose u svijetu. Janusz Bugajski u tom smislu navodi ulogu UN tijekom Hladnog rata. "Primjerice, ocjenjujući pitanje nacionalne neovisnosti, Vijeće sigurnosti UN uglavnom je šutio kad je riječ o nelegitimnosti sovjetskog bloka i ruske jednostrane dominacije nad podređenim državama čitavih 45 godina poslije Drugog svjetskog rata. UN su stoga implicitno podržavale ograničenja suvereniteta nametnuta istočnoeuropskim zemljama i izravnu sovjetsku aneksiju tri baltičke države ".
On smatra da često prevagu odnosi politička realnost, a u slučaju Kosova to su masovna kršenja ljudskih prava Albanaca, što delegitimiraju pravo Srbije da upravlja Kosovom. Štoviše, Bugajski potencira da bi "lekcija o uskraćivanju neovisnosti Kosovu bila dobro primljena u diktatorskim vladama".
U svakom slučaju, i ostals separatistička područja  - posljednji primjer je Južna Osetija - također tvrde da su izloženi represiji i da, po istom principu "pravedna stvar", polažu pravo na odcjepljenje.
U svakom slučaju, i ostali separatistički regioni - posljednji primjer je Južna Osetija - također tvrde da su izloženi represiji i da, po istom principu "pravedna stvar", polažu pravo na odcjepljenje. Zbog toga Bruno Kopiters smatra da treba biti oprezan u primjeni tog mehanizma. "Međunarodno zakonodavstvo o secesiji koje sankcionira princip 'pravedna stvar' može odvratiti represivne vlade da ugrožavaju manjine, ali također može voditi eskalaciji etničkih sukoba ako se secesionistički pokreti opredijele za politique du pire, ili sračunatu strategiju pogoršavanja situacije. Zakonodavstvo tog tipa može također ima pogubne posljedice po pregovore ".
Jednostrano proglašenje neovisnosti i njegovo jednostrano priznavanje ne događa se prvi put. Marko Atila Hoar navodi da je Francuska priznala neovisnost SAD 1778, Britanija Bangladeša 1972, Njemačka Hrvatske 1991.
Pitanje secesije, naravno, ne bi bilo problematično kad bi se s tim suglasila država od koje se odvaja dio teritorija. Postoje takvi primjeri, poput prihvaćanja vlade Etiopije 1993. da Eritreja održi referendum o neovisnosti, ali je pet godina kasnije ponovno izbio rat zbog granica. Drugi primjer je sporazumni raspad Čehoslovačke 1993. U ogromnoj većini slučajeva, međutim, države nastoje po svaku cijenu spriječe otcepljenje.
Po Sejdiuu u slučaju Kosova spomenuti princip nije primjenjiv, u ovom slučaju podesnija teorija uti possidetis de facto, koja definira granice na temelju toga tko ih kontrolira poslije sukoba. " njegove granice (Kosova) treba da se definiraju kao što trenutno egzistiraju. Srbija polaže pravo na temelju svog teritorijalnog suvereniteta, 
U načelima "Kontaktne skupine" isključena je mogućnost podjele Kosova. To nisu prihvatale ni institucije u Prištini, a i službeni Beograd je protiv, jer dovodi u pitanje legalnost odcjepljenja Kosova kao cjeline i, shodno tome, nastoji povrati suverenitet nad njim. Ajvor Roberts smatra da je Kosovo trebalo dobiti neovisnost, ali ne u sadašnjim granicama i da je opcija podjele bez razloga isključena iz pregovora. "Teško je shvatiti logiku iza tog stava, kada smo već vidjeli podjelu bivše Jugoslavije i kada neovisnost Kosova faktički znači podjelu Srbije ...  Odbijanje da se to prihvati uzrok je nekoherentne politike Zapada, podržavanje centralizacije i slabljenje srpskih entiteta u Bosni i Hercegovini za račun središnje vlasti, dok se na Kosovu išlo drugim pravcem, podržavanja otcjepljenja ".
Protivnici podjele Kosova ističu da to znači povlačenje novih etničkih linija na Balkanu, što bi potaknulo nove sukobe. Pritom imaju na umu da bi to ohrabrilo Albance u Preševskoj dolini da povuku sličan potez, kao i Albance u Makedoniji i Srbe u Bosni i Hercegovini. Paddy Ashdown smatra da bi to ugrozilo i same Srbe na Kosovu. "Ako se napravi neki mali srpske entitet na sjeveru, što bi to značilo za Srbe u Gračanici i za sve one koji su južno od Ibra? To se stalno zaboravlja na Kosovu, ali u Bosni netko govori - neka se Republika Srpska odvoji. Ta mjesta još imaju kvalitetu višenacionalnost, ne u mjeri kako je to bilo prije rata, ali i dalje su višenacionalna. Ako se Republika Srpska odvoji, što će biti s muslimanima u Srebrenici ili Kozarcu? ... Sjeverno od Ibra biće Srbi, a južno od Ibra Albanci ... To nije put u budućnost. Europa ne smije odustati od obrane višenacionalnog prostora. 
Negirati mogućnost suživota različitih etničkih skupina značilo bi ne samo negiranje mogućnosti uspostavljanja demokratskog društva, već i širenje rasističkih ideologija i, na taj način, latentnih sukoba. Srbi i Albanci na Kosovu imaju kroz povijest mnogo više iskustva života kao dva paralelna svijeta - nego jednih s drugima, odnosno međusobnih interakcija koja bi pomogle boljem razumijevanju. Neki vide uzrok tome u djelomično različitom jeziku i kulturi. Međutim, glavni razlog je prije svega odsustvo demokratske kulture i tradicije što je dovelo do toga da se "drugi" doživljava s podozrenjem, često i kao "neprijatelj", umjesto kao "susjed" i "partner" u gradnji poželjnog društvenog ambijenta. Za ostvarivanje tog principa potrebno je mnogo vremena i neizvjesno je hoće li prije nego što se u tome, eventualno, uspije - i posljednji Srbin otići s Kosova. Zalaganje za klasičan građanski koncept u takvoj situaciji zapravo znači majorizaciju, odnosno apsolutnu prevagu većinske nacije i stvaranje etničke države. Zbog toga je potrebno uvesti i neke elemente konsocijativne demokracije, preciznije rečeno institucionalne mehanizme koji bi osim individualnih, srpsku manjini na Kosovu jamčili i kolektivna prava. Ahtijsarijev plan je nastojao kroz decentralizaciju omogući Srbima neka od tih prava, ali je očito to palo u sjenu krupnijeg pitanja:  "tko ima suverenitet, odnosno tko kontrolira Kosovo?".
Međunarodni sustav očito nije spreman da definira pitanje samoopredjeljenja izvan konteksta dekolonizacije, iako je raspadom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, kao i u još nekoliko primjera, od devedesetih godina stvoreno oko 40 novih država. Prema Marku velero, doktrina neintervencije u unutarnja pitanja država, koja je dobro poslužila Europi tijekom hladnoratovskih podjela, i dalje ima kredibilitet.
Korab Sejdiju navodi da je Vrhovni sud Kanade, raspravljajući 1998. o legalnosti nastojanja Quebeca da se odcijepiti, presudio da se ne isključuje to pravo kad su "narodi blokirani da suštinski upražnjavaju pravo na samoopredjeljenje". Značaj ovog stava je što je Sud razmatrao pitanje samoopredjeljenja i secesije u neokolonijalnom kontekstu. Međutim, treba dodati da je osim spomenutog načelnog stava, Ustavni sud Kanade ipak zaključio da se "pravo na eksterno samoopredjeljenje, koje uključuje mogućnost  obnavljanja neovisnosti daje samo dvjema vrstama naroda (onima pod kolonijalnom vlašću ili stranom okupacijom)". Ističe da stanovništvo Quebeca nije žrtva napada na njegovu fizičku egzistenciju ili integritet, ili masovnog kršenja ljudskih prava i da stoga nije izloženo represiji.
Sejdiu se poziva i na stav profesora Jonathana Černija koji smatra da etnička skupina može tražiti međunarodnu potporu za samoopredjeljenje i izvan kolonijalnog konteksta u sljedećim situacijama:
1) ako su iscrpljeni svi mirne metode za rješavanje spora između vlade i grupe koja tvrdi da joj je nepravedno uskraćena mogućnost internog samoopredjeljenja;
2) da zahtjev za samoopredjeljenje podržava većina stanovništva te regije;
3) posezanje za silom i zahtjev za neovisnošću je poduzeto samo kao sredstvo krajnje nužde.
Konvencijom iz Montevidea 1933. o pravu i obvezama država utvrđeni su tradicionalni kriteriji za međunarodno priznanje. Tim dokumentom je predviđeno i da država mora imati stalno stanovništvo, definirani teritorij, vladu i kapacitet da uspostavlja međunarodne odnose.
 Europska unija usvojila je 1991. pravila za priznavanje novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, polazeći od Konvencije iz Montevidea, koja između ostalog podrazumijevaju: poštivanje Povelje UN, jamstvo prava etničkih i manjinskih skupina u skladu s finalnim aktom iz Helsinkija i Poveljom iz Pariza, prihvaćanje svih relevantnih obveza o razoružanju, nepriznavanje entiteta stvorenih agresijom, poštovanje principa nepovredivosti granica osim ako se to učini mirnim putem i sporazumno, privrženost regionalnoj stabilnosti i sigurnosti, kao i mirnom rješavanju svih pitanja koja proizlaze iz državne sukcesije.

Očekivali su mnogo a doživjeli fijasko jer je čak 50 članica glasovalo za Giaannija Infantiaa od ukupno 53 europske zemlje. Albanci su se nadali da će dolaskom šeika iz Bahreina na čelo FIFE dobiti bolje pozicije u forumima te organizacije te bi tako uspjeti isposlovati prijam kosova u FIFA i UEFA. Šeik Salman bin Ebrahim al Kalifa uložio je 40 milijuna dolara u svoju kampanju, a Albanci su uzeli svoj dio kolača, koji bi im sada mogo prisijesti. Očekivali su da će preko njegovih veza u Međunarodnom olimpijskom odboru isposlovati stvari za kosovo. Predsjednik NS Albanije Armando Duka nije se oglasio nakon izbora. Vokkri je odmah po proglašenju pobjednika pokušao se oprati dajući izjavu da podržava Infantina. Ipak, Albanci iz Albanije i s kosova svjesni su da će sada biti marginalizirani a moguć prijem u UEFA-u na redovnom kongresu 3.svibnja neće biti ni razmatran. Albanci su bili glavni lobisti za šeika Al Kalifu u Europi. Dobili su određeni novac za to ali su izgubili. Znali su da njihov kandidat Gerom Champagne nema šanse, pa su se priklonili šeiku.