U raspravama o uzrocima iseljavanja bilo je vrlo mnogo pokušaja da se pozornost javnosti i pozornost političkih foruma preusmjeri na tzv. "nepolitičke uzroke", tj. da se cijelokupna pojava shvati kao prirodni migracioni proces socijalno-ekonomskog karaktera; k tome se išlo naročito u izvjsnim dijelovima analize koju je pripremila komisija same Pokrajine. Međutim, iz izvješća jasno se vidi da je u pitanju dugoročna, smišljena, dobro organizirana i stalna neprijateljska aktivnost velikoalbanskog nacionalizma i iredentizma, stoga se uzroci iseljavanja svode na političke okolnosti.
Pritisci za iseljavanje, direktni ili indirektni, prema izviješću komisije ispoljavali su se naročito kao:
- zauzimanje zemlje; činjenje materijalne štete ili uništavanje usijeva; siječa šume, voćki i vinograda; ubijanje stoke; paljenje imovine; trovanje i zagađivanje bunara; spriječavanje korišćenja vode za navodnjavanje; eksproprijacije zemljišta itd.;
- prijetnje, maltretiranja, vrijeđanja, napadi [posebno na žene i dijecu], silovanja, smišljeno izazivanje svađa, tuče, ubojstva, krvna osveta i sl.;
- skrnavljenje groblja i spomenika i ometanje svečanosti i vijerskih obreda;
- stvaranje atmosfere izoliranosti i nesigurnosti, razni oblici psihološog pritisaka, stvaranje psihoze iseljavanja, bojkot na razne načine itd.;
- pričinjavanje poteškoća u ostvarivanju potrepština za svakodnevni život [koristeći trgovine, tržište, transport i te stvari];
- teškoće u ostvarivanju prava građana pred nadležnim organima [dugo čekanje, otezanje postupka, neizvršavanje presuda i rešenja, itd.];
- nedostatak zaštite od strane nadležnih organa [pravosudni organi, organi unutarnjih poslova i drugi organi uprave, inspekcije itd.];
- odsustvo pravovremene i odgovarajuće društveno-političke i društvene aktivnosti na suzbijanju pojave pritiska, dijelovanje neprijatelja i rešavanju sporova i sukoba;
- diskriminacija u ostvarivanju prava [izdavanje dozvola za izgradnju kuća; nepoštivanje ravnopravnosti jezika; nepoštivanje prava iz radnog odnosa i sl.];
- pritisci za prodaju imovine i nenormalni uvijeti prodaje [prodaja imovine unapred određenoj osobi albanske etničke pripadnosti; prodaja po nepovoljnoj ceni; nepotpuno isplaćivanje prodane imovine; odugovlačenje sa izvršavanjem prijenosa imovine], eksproprijacija imovine bez adekvatne naknade itd.
Ovakvi pritisci su se počeli ispoljavati još u vrijeme drugog svijetskog rata, a nastavljeno je i u posljeratnom periodu različitim intenzitetom [i u predbrjunskom periodu do 1966], da bi se pojačalo 1968. i 1981. Unatoč mijerama poduzetim neposredno poslije rata za vraćanje osoba iseljenih za vrijeme ratnog režima.
Masa raznovrsnih primijera koji ilustriraju ove pritiske. Mučni su primijeri razdvajanja i izolacije pa i maltretiranja srpske dijece, a naročito poticanje albanske dijece da napadaju srpsku i crnogorsku dijecu ili da čine štete susijedima ili javnim dobrima. Pale se i uništavaju usijevi, puštaju stoku u zasade i obrađene njive, uzurpiraju se zemljišta, ograđuju izvori vode, pali ljetina, devastiraju kuće, napadaju dijeca dok čuvaju stoku; žene i mlade cure iz straha od različitih maltretiranja ne smiju odlaziti obrađivati zemlju niti izlaziti iz svojih dvorišta. Primjer najgrublje rasne segregacije su slučajevi kad Srbi i Crnogorci poslijednji budu posluženi u prodavaonicama a događalo se se i da ne dobiju robu dok je ne zatraže na albanskom jeziku. Isto ce događalo i u drugim prilikama, npr. kod državnih i drugih organa [vađenje isprava pri upravnim organima, kupovanja putnih karti itd.].
Najteži pritisci su ubojstva, raširenija u selima nego gradovima. Na teritoriju općine Vučitrn ubijen je Srbin zato što nije htio izvršiti zapovijed susijeda Albanca da uništi svoje svinje; na teritoriji općine Titova Mitrovica ubijen je Srbin koji je istijerao s svoje njive namijerno puštena goveda jednog Albanca koja su uništavala njegove usijeve; na teritoriji općine Podujevo ubijen je Srbin na pragu svoje kuće zato što nije htio svoje imanje prodati u bescijenje; na teritoriju općine Priština ubijen je Srbin željeznom šipkom pred očima svoje žene i dijece, zato što s svoje strane puta nije sklonio zapregu po zahtijevu Albanca, i drugi slučajevi. Tom popisu treba dodati i surovo ubojstvoo dvadesetdvogodišnjeg Danila Milinčića u naručju njegove majke koje je lipnja 1982. izvršio Albanac Musa Ferati, na njihovoj njivi kod crkve Samodreže. Ferati je ubojstvo u kojem su učestvovala i dvojica maloljetnika propratio riječima: "Ovo ne može biti srpska zemlja". Samodreža ima samo osam srpskih kuća, od kojih je šest bez nasljednika.
Zbog nanošenja štete na imanju, raznovrsnog maltretiranja i ubojstva muža 1968. nasred dvorišta, žena je morala prodati imovinu i s petero maloljetne dijece iseliti s kosova; jednom doseljeniku s kosova koji živi na "Zvezdari" u BG-u maloljetnici su kamenovali zeta dok je obrađivao zemlju a zatim ga ranili iz pištolja, da bi ga nakon bijega ubio prosvijetni djelatnik albanske etničke pripadnosti na kućnom pragu i pred trogodišnjim dijetetom; žena ubijenog morala je napustiti kuću i imanje koje poslije toga obrađuju i koriste susijedi albanske etničke pripadnosti a ona i dalje plaća porez na prihod od poljoprivrede. Žena iz Kline čijeg je muža 1944. godine ubio susjed Albanac zbog imanja morala je poslije njegove smrti prodati zemlju toj istoj osobi ubojici svog muža i s preostalim članovima obitelji iseliti u središnju Srbiju. Imovina je prodavana u bescijenje, a cijenu su određivali Albanci iz sela kolektivno, kao u slučaju jednog iseljenika iz općiine Đakovica. Sve su to slučajevi koji pripadaju poznatom repertoaru zločina nad Srbima koji su se na ovom području provodili više stoljeća. Potpuno istovijetni slučajevi se navode u bilo kojem popisu zuluma. (Rakićevom iz 1910 ili u zvaničnom popisu srpske vlade iz 1899, ili u popisu ruskih konzula iz 1875, austrijskih povijerenika iz 1900, ili pećkih Srba iz 1864. itd.)
Posebno mjesto u stvaranju šovinističke klime i psihoze su neposredni nasrtaji na crkve i svećenike, o čemu se dokumentirano govori u izviješću Svetog arhijerejskog sabora SPC u "Glasniku" 7/82 gdje se govori o napadima na svetinje i vijernike koji traju desetljećima. Tu je dugačak popis zločina, šteta, uvreda i zlostavljanja. Tekst pisma je Sabor uputio 19. svibnja 1969. Josipu Brozu tražeći od njega zaštitu. Više puta su se obraćali nadležnim organima SR Srbije i SIV-u ali se stanje nije popravilo. "Povremeno nasilje popusti, da bi se potom pojavilo na nekom drugom mjestu u još težem obliku. Posljednih 12 mjeseci ono poprima sve teže oblike. Ne samo da je u pitanju uništavanje usijeva u poljima, uništavanje šuma [man. Devič, Dečani, Gorioč kod Peći], rušenje nadgrobnih spomenika [Kos. Vitina i dr.], već i fizičke napade čak i na žene i monahinje [prošle godine u man. Binču kod Kos. Vitine, u Mušutištu kod Prizrena, tako i ovog proljeća u man. Deviču, gdje je nanesena teška tijelesna povreda igumaniji, sijekirom je ranjen iskušenik man. Dečani, kamen u glavu dobio je jeromonah man. Gorioča, kamenjem su napadnuti svećenici u okolini Kosovske Mitrovice itd.], što je dovelo do iseljavanja iz tih krajeva". U svom odgovoru od 23. svibnja 1969. Broz izražava žaljenje zbog postupaka koji su navedeni u pismu "a koji predstavljaju povredu Ustava SFRJ".
On će poduzeti sve "da se spriječe izgredi i nezakoniti postupci, te da se osigura slobodan život i integritet svih građana, kao i sigurnost njihove imovine". Zbog toga je dostavio pismo sa svojim pogledom "o potrebi poduzimanja odlučnih mijera za zaštitu zakonitosti". U pismu Izvršnom vijeću SR Srbije SPC navodi podatke o nasilju i napadima na crkve i svećenstvo do ožujka 1982, koji upozoravaju na neometanu eskalaciju velikoalbanskog šovinizma na KIM-u odnosno na teritoriju raško-prizrenske eparhije.
Samo Cibalia!
![[U TIJEKU] Majstorija Olma za povećanje vodstva Barcelone, show De Ketelaerea u Bernu](/photos/_resized/516/43/0000000000516432_800_460_cut.jpg)
![[U TIJEKU] Majstorija Olma za povećanje vodstva Barcelone, show De Ketelaerea u Bernu](/photos/_resized/516/43/0000000000516432_400_230_cut.jpg)
