Mijenjanje etničke strukture Kosova naseljavanjem Srba

Radi mijenjanja etničke strukture Kosova srpska vlast provodi nemilosrdnu kolonizaciju i dovodi na Kosovo srpsko stanovništvo iz drugih krajeva Jugoslavije: Like, Banovine, Korduna i dr. Ovime počinje i otimanje zemljišta albanskog stanovništva. I na političkom planu srpska vlast surađuje s islamskim elementom. Ona, računajući na pomanjkanje albanske nacionalne svijesti u islamiziranom dijelu albanskog stanovništva, dopušta rad političke partije Džemijeta (Jedinstvo), osnovanog u Skopju još 1919. godine, čiji je cilj bio zaštita interesa albanskih Muslimana. Ova je partija surađivala sa srpskim političkim partijama i to primjerice s radikalima – centralistima i demokratima unitaristima.

U toj političkoj igri Beograd je nalazio ljude iz albanskih redova preko kojih je provodio antialbansku politiku (slično je radio i u Hrvatskoj, s orjunaškim i filojugoslavenskim Hrvatima, koji i danas “vuku repove” vlastitog ili obiteljskog nasljeđa).

Albansko stanovništvo nije imalo koristi od reforme jer su na zemlju oduzetu veleposjednicima bili naseljavani Srbi i Crnogorci. Njihovu je kolonizaciju pratila sustavna srbizacija uprave i školstva. Sustavna represija dovela je do novih pobuna albanskog stanovništva.

Stvaranje banovina na teritoriju Jugoslavije imalo je za cilj umrvljivanje nacionalno nezadovoljnih skupina, a osobito Hrvata i Albanaca. U tom smislu treba shvatiti dodjeljivanje teritorija Kosova Vardarskoj, Moravskoj i Zetskoj banovini. Cilj ovakve diobe bio je da se albansko stanovništvo na tim područjima svede na položaj nacionalnih manjina.

O mržnji Srba prema Albancima, koji su poticale službene vlasti i Vlada u Beogradu, zorno govori genocidni projekt ministra Vlade Jugoslavije dr. Vase Čubrilovića o rješavanju pitanja Albanaca tako da se nasilno – isele u Tursku. Vaso Čubrilović je napravio 1937. u Jugoslaviji genocidni plan „Iseljavanje Albanaca“ (isti plan imao je Stevan Moljević za Hrvate i Muslimane pod imenom Homogena Srbija, izrađen 1941. godine). Tim genocidnim i zločinačkim planom detaljno je isplaniran genocid nad Albancima Kosova (Vasa Čubrilović, Isterivanje Albanaca, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937.).

II. svjetskim ratom prekinut je državni teror nad Albancima na Kosovu koji je provodila Jugoslavija, točnije Beograd i njegovi velikosrbi. U vrijeme II. svjetskog rata se prvi put u povijesti većinski dio albanskog naroda našao u jedinstvenoj nacionalnoj državi, iako je to bila tvorevina pod utjecajem fašističke Italije.

Većina albanskog stanovništva pozdravila je promjene stvorene II. svjetskim ratom jer je bio prekinut dotadašnji srpski državni teror. Sve do povlačenja Nijemaca u studenome 1944. na Kosovu nije bilo oslobođenog teritorija u korist Srbije, jer je većina Kosovara bila za suradnju s Nijemcima, koji su im bili garancija da neće morati opet pod Srbiju. Borbe s domaćim snagama koje su pristajale uz Nijemce potrajale su sve do ožujka 1945. godine.

Titova Jugoslavija i Kosovo – ponovno velikosrpski teror i ubijanja

Nastankom komunističke Jugoslavije, Kosovo je 1945. dobilo ograničenu autonomiju u sastavu republike Srbije (kao Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast; od 1963. Autonomna pokrajina (AP) Kosovo i Metohija).

Povijesna opterećenost u srbijansko-albanskim odnosima, nacionalna i ideološka podvojenost, te revolucionarni postupci komunističke vlasti, otežavali su političku stabilizaciju. Održavana je politička prevlast Srba i Crnogoraca, unatoč njihovoj manjoj brojčanoj zastupljenosti. Nakon pogoršanja odnosa između Jugoslavije i Albanije (od 1948.), na Kosovu je bila pojačana državna represija. Primjera radi, 1956. osuđen je veći broj kosovskih Albanaca na montiranom političko-sudskom procesu u Prizrenu.

Sličnost situacije na Kosovu s Hrvatskom nije slučajna, ta dva naroda bila su trn u oku velikosrba za njihovu potpunu prevlast u “srpskim zemljama”, kako su nazivali patološki umovi na čelu projekta Velike Srbije.

Na djelu su bile državne represije i suđenja kosovskim Albancima (1964. među osuđenima je bio i Adem Demaçi, koji je postao jedan od poznatijih albanskih političkih zatvorenika).

Godine 1968. Kosovo je dobilo veću autonomiju u sastavu Srbije, pa je preimenovano u Socijalističku AP Kosovo. Potkraj studenoga 1968. u Prištini su održani prosvjedi Albanaca na kojima je zahtjevan status republike za Kosovo. Od početka 1970-ih raste broj albanskih komunističkih kadrova u upravnim i dr. službama, što slabi srbijansku političku prevlast, ugroženu i demografskim promjenama kojima se postupno smanjivao udio Srba i Crnogoraca u kosovskom stanovništvu.

Demonstracije na Kosovu ugušene u krvi (1981 g.)

Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, u proljeće 1981. godine, kada kosovski Albanci zahtijevaju status republike za Kosovo. Tijekom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene proglašenjem izvanrednog stanja i izlaska JNA na ulice Prištine, devetero demonstranata je ubijeno, a 250 će biti teško ozlijeđeno.

Kao odgovor na pojavu tzv. “albanskog nacionalizma” dolazi do rasta srpskog nacionalizma i četništva koji poziva na navodnu zaštitu “ugroženih Srba” na Kosovu, po obrascu koji smo vidjeli i u Hrvatskoj kada se tom frazom pripremao teren za rat i uništenje hrvatskog naroda.

Stara bizantska škola, ista metodologija, koja se sa istom netrpeljivošću i sistematskom upornošću, prožeta mržnjom, provodila i prema Albancima i prema Hrvatima u Jugoslaviji.

Borbeni krik tih poziva će 1985. postati navodno silovanje (žrtva kao i istražitelji govorila je i o samoozljeđivanju i o silovanju) bocom kosovskog Srbina Đorđa Martinovića od strane Albanaca. Sve to sličilo je navodnom napadu ‘ustaša’ na Srbina Miroslava Mlinara u Benkovcu 1990., koji je bio povod za oružanu pobunu Srba u Dalmaciji, kao i uvod u rat u tom kraju, te uništenje hrvatskog naroda u Dalmaciji.

SANU i KOS kreću u stvaranje Velike Srbije

Manje od mjesec dana nakon ovog događaja (25. svibnja 1985.) SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji, koji je zapravo zahtijevao stvaranje Velike Srbije s granicom na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Naravno, sav taj rad bio je sinkroniziran i organiziran od KOS-a, kontraobavještajne službe JNA koja je radila na stvaranju početnih pozicija za rat i napade na Hrvate, Albance i ostale koji bi se usprotivili stvaranju Velike Srbije u slučaju raspada Jugoslavije.

Dana 24. rujna 1986. glavne točke kontroverznog memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima u kojima autori između ostalog pišu ovo o stanju na Kosovu:

„No najveću nevolju čini to što srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi. Istina, u prvom članu Ustav SR Srbije sadrži odredbu da je Srbija država, ali se neizbježno postavlja pitanje kakva je to država koja se proglašava ne-nadležnom na vlastitom teritoriju i koja nema na raspolaganju sredstava da zavede red na jednom dijelu svog područja, da osigura osobnu i imovinsku sigurnost svojih građana, da stane na put genocidu na Kosovu i zaustavi preseljenje Srba sa vjekovnih ognjišta.”

Predsjednik Srbije Ivan Stambolić odmah je po objavljivanju izjavio da je memorandum “smrtonosni ratni manifest za srpske komesare”, ali taj njegov protest prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu (“Nitko ne sme da vas bije”). On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji postaje novi čelnik srpske komunističke partije. Stambolić je kasnije ubijen od strane Miloševićevog režima.

Stanje na Kosovu je neprestano na rubu oružanog sukoba, Beograd provodi teror, represije, hapšenja i ubijanja demonstranata.

Rat na Kosovu

Rat na Kosovu, nakon rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dolazi kao posljednji u nizu ratova započetim raspadom SFRJ, a koje je pokrenula Srbija s ciljem okupacije drugih zemalja i stvaranja Velike Srbije. Slobodan Milošević je 1989. održao huškački govor na Gazimestanu, pred cijelom javnosti i JNA koja je izašla na ulice Kosova, prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke i poručio kosovskim Srbima: ‘Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.’

Deset godina kasnije rat na Kosovu završio je kao posljednji rat u koji je bila uključena Srbija te označio kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je ‘na Kosovu sve započelo, na Kosovu je sve i završilo’.

Zločini srpske vojske nad Albancima – ubijane cijele obitelji

Nebrojeni su zločini srpske vojske u 20. stoljeću nad narodima koje su htjeli istrijebiti ili pokoriti.

Nebrojeni su zločini srpske vojske u ratovima koje su pokrenuli 1991. godine, napadom na Hrvatsku.

Što se tiče Kosova, to je bilo nasilje koje je samo nastavak priče iz Balkanskih ratova. Preko milijun Albanaca je protjerano iz svojih domova, u etničkom nasilju koje Europa ne pamti.

Srpske snage upale su u selu Prekaze u 7. ožujka 1998. ubile vođu i osnivača Oslobodilačke vojske Kosova (OVK-a) Adema Jašarija (33). Ubili su i 56 članova njegove mnogobrojne obitelji. Među pobijenima je bilo 18 žena i desetero djece. Preživjela je jedino Besarta Jašari (10).

Srpska policija na Kosovu, naravno uz svesrdnu podršku Vojske Jugoslavije, tijekom te 1998. i sljedeće godine provodi masovne progone albanskog i drugog muslimanskog življa s Kosova.

Albanskim je stanovnicima nakon usmene naredbe o iseljavanju ostavljano kratko vrijeme za napuštanje domova. Mogli su ponijeti samo ono najnužnije.

U napadima na sela, ubojstvima, silovanjima, pljačkanju i spaljivanju kuća i stanova sudjelovali su također njihovi srpski susjedi, kao i bande kriminalaca iz uže Srbije.

Srpska policija 25. svibnja 1998. u selu Lybeniq ubila je osam članova albanske obitelji Hamzaj... Smaknuti su ispred svoje kuće, koja je potom zapaljena.

Do srpnja 1998. gerilske su snage Oslobodilačke vojske Kosova (OVK-a) narasle na nekoliko tisuća pripadnika i uspostavile kontrolu nad oko 40 posto seoskih područja u pokrajini uključujući i nekoliko strateških mjesta. Sredinom lipnja srpske vlasti više nisu kontrolirale glavni pravac koji povezuje Prištinu i Peć, kao ni sjevernu prometnicu između Kosovske Mitrovice i Peća.

OVK je ta područja nazvao „oslobođenim teritorijem“. No, osim vojne komponente organizacija je dobila sve snažniju političku dimenziju koja je jasno isticala želju za stvaranjem neovisne kosovske države – za samostalnošću.

Potpuno izgubivši strpljenje za Miloševićevu agresivnu politiku međunarodna zajednica se odlučuje vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnju eskalaciju sukoba. Dužnosnici NATO-a zaprijetili su vojnom intervencijom ako se srpska vojska ne povuče s Kosova i ne dopusti raspoređivanje mirovnih snaga.

Milošević to odbija što na kraju dovodi do NATO-va bombardiranja Srbije. Srpski ‘vožd’ uskoro biva primoran povući se s Kosova… i sve je ostalo povijest.

Kosovo je danas mlada država u izgradnji i napretku, a njena vojska joj je, kao i Hrvatskoj, garancija da Srbija više nikada neće stupiti nogom na njegovo tlo.