NYC je napisao/la:
Moj prethodni post ni na koji način ne opravdava, niti podržava, odluku Ahtisaari & Co. da se Kosovu da "nadgledana nezavisnost". Ali, isto tako, ne možemo da se pravimo blesavi i da potpuno prenebregnemo sopstvenu odgovornost za novonastalo stanje na Kosovu. Dosta toga je u tom smislu napisao Pjer koji je možda i najkvalifikovaniji da govori o ovoj temi.
Gledano isključivo iz medjunarodno-pravnog ugla, nasilno administrativno oduzimanje Kosova Srbiji je čin bez presedana (čini mi se, ovako na prvu loptu; ako neko ima drugačije podatke - neka ih iznese. Nemojte samo o Versaju i Jalti, kada su saveznici prekrajali mape, jer je to potpuno drugi scenario).
Ali, kad se dobrano zamislim i pokušam da sagledam šta bi bilo najbolje za Srbiju i budućnost srpskog naroda, ne mogu da se otmem utisku da bi najpraktičnije rešenje ipak bilo da se to Kosovo hirurški odstrani, naravno ne besplatno. Znači, uz neke - ne male - protivusluge. Znam, pljuvaće me mnoge naše patriote koje se hrabro šire gradom Beogradom i sprej farbom ispisuju parole po zgradama, "Kosovo je srce Srbije" i "Ne damo Kosovo"! Ali, voleo bih kada bi se neko od njih setio da ispod sveže nafarbane parole prihefta odštampan letak na kojem bi jasno izneli svoj program za očuvanje Kosova unutar Srbije. Dakle, kako vi to zamišljate, deco? Kako živeti u "svojoj" zemlji u kojoj polako, ali sigurno, postaješ manjina? Da ne spominjem konstantno vanredno/ratno stanje koje bi (ponovo!) postala naša svakodnevica?
Vidi cijeli citat
Više je nego jasno da je Kosovo u ovom trenutku mnogo bliže nezavisnosti nego ostanku u okvirima Srbije, ali to ne podrazumeva da ja tu sve izvesniju teritorijalnu otimačinu moram dočekati radostan i ushićen.
Najlakše je reći "Kosovo će biti nezavisno" i kasnije se praviti pametan u fazonu "Videli ste da sam bio u pravu"...
Gubljenjem Kosova mi gubimo
grob Cara Dušana u Prizrenu
Gračanicu
Pećku partrijašiju
Gazimestan
Znam da ćeš mi reći da su svi ovi "pojmovi" obavijeni debelim utopističkim omotačem i kako za njih nema mesta u modernom društvu i svetu.Da budem iskren, ni ja o njima ne razmišljam 24 časa dnevno, ali glupo bi bilo reći da ću gubitak tih svetinja propratiti bez bilo kakvog negativnog emotivnog angažmana.