Kod moje bake je bilo par tisuca kvadrata: kuca, podrum, svinjaci, kokosinjci, ljetnja kuhinja (gdje su moji zivjeli na pocetku 90tih), 3 ogromna dvorista - svijet za sebe.
I onda je negdje doslo vrijeme na mene da to odrzavam, baba bila sama, i nije to bio problem - 2/3 sata svakih cca. 7 dana. Nitko nije kukao u to vrime, radio si sta ti se reklo.
Baba je najvise voljela mene, a i ja nju.
I ona je prije nekih 10 godina je otisla na onaj svijet.
Ja sam bio deran, mlad, nisam se ni petljao - njih je bilo cetvero brace i sestara, prodali to sve za 28.000 eura.
Tuga.
Nego, zasto pisem ovo.
Na kraju drugog dvorista (gdje je bio vocnjak) i pocetku treceg (gdje je bio kukuruz) je bio veliki orah, ogroman, hlad baca kilometar u svakom smjeru.
Kad bi bilo vruce kao recimo danas (37 u ladu) baka bi ponjela slanine, malo kruva, soka, jabuku, neki kurac, znali smo sjest tamo u neko poslijepodne, pricali, jeli slaninu, jabuku, kruh...
I juce dode taj oraj meni u glavu, dodu mi te slike, ne mogu ih maknut..
I pustim si:
Suze teku a duša me boli
Jer ja nisam tamo gdje bi htio
Oraj pruža grane ko da moli
Da se vratim di sam davno bio
Upregnit ću još jednom u ćeze
Ranim jutrom moga konja vrana
Osvanut će opet zore plave
I nada mnom od oraja grana
I ne mogu prestat...
[uredio basketas - 28. lipnja 2026. u 19:26]