PREMIJERA novog izdanja "Kviskoteke" predstavljala je možda jedan od najvažnijih televizijskih događaja posljednjih godina. Razlog za to definitivno nije u tome što ona predstavlja neku posebnu novinu u hrvatskom televizijskom stvaralaštvu. Naprotiv, važnost današnje "Kviskoteke" je upravo u njenom konceptu, koji se može nazvati antikvitetskim - barem kada se stavi u kontekst onoga što se danas smatra modernom televizijskom zabavom.

S obzirom da su, bez obzira na poneki "šminkerski" detalj, autori "Kviskoteke" inzistirala na autentičnom korištenju stare i "provjerene" formule, večeras prikazana emisija se može shvatiti i kao svojevrstan pogled u prošlost, koju mnogi danas sa sve manje ironije nazivaju "boljom".

Takvom dojmu je, između ostalog, doprinijela odluka da se kao natjecatelji regrutiraju veterani starih "Kviskoteka", tek djelomično osvježeni "mladim snagama". Dijelom je to posljedica nastojanja da se maksimalno iskoristiti nostalgično raspoloženje starijih generacija koje su "Kviskoteci", po svemu sudeći, ciljana publika.

Međutim, ako je suditi po večerašnjoj emisiji, moglo bi se reći kako je orijentacija na stariju publiku isto tako posljedica spoznaje kako "Kviskoteka" među mlađim gledateljima nema što tražiti.

Većina onih koji su u Hrvatskoj sazreli i formirali svoj svjetonazor u posljednje desetljeće i pol - dakle upravo u vrijeme kada "Kviskoteke" nije bilo - će tom emisijom u najboljem slučaju biti zbunjeni, a u najgorem slučaju na nju gledati kao na nešto potpuno strano. Na ono što je večeras u emisiji priredio Robert Pauletić bi najvjerojatnije reagirali isto onako kao junaci Wellsovog romana "Rat svjetova" suočeni s marsovskim tripodima, odnosno bili fascinirani, ali i preplašeni jednom misterioznom, stranom, ali i superiornom silom.

Razinu znanja pokazanu u "Kviskoteci" je - barem kod običnih smrtnika - nemoguće steći a da se prethodno ogroman dio vremena nije provodio za knjigom ili na drugi način akumuliralo ono što se zove "opća kultura". Međutim, današnjim generacijama tako nešto predstavlja najobičnije gubljenje vremena, i to iz dva razloga.

Prvo, takav intenzitet skupljanja informacija se obično povezuje s obrazovanjem, i to onim najvišim. U današnjoj Hrvatskoj, pak, visoko obrazovanje garantira sve samo ne materijalno bogatstvo i ugled. Stoga mlade generacije na svaku aktivnost koja se svodi na stjecanje nekakvih znanja - pogotovo nekakve "opće kulture" - gleda kao čisto gubljenje vremena.

Uz to, antiintelektualnoj klimi moderne Hrvatske pridonosi i činjenica da, razliku od nekadašnjih medija koji su preko "Kviskoteke" promovirali znanje i širenje osobnih horizonata, novi hrvatski mediji kao simbole uspjeha i životne uzore promoviraju osobe koje se - sa ili bez razloga - smatraju antitezom intelektualaca. Nekada su takvu ulogu igrali nogometaši i manekenke, a danas ih, pak, zamjenjuju pobjednici reality showova.

Stoga možda i nije posve sigurno da će reinkarnirana "Kviskoteka" danas imati uspjeh dostojan njene svijetle prošlosti. Možda će Robert Pauletić i slični "vanzemaljci" doživjeti istu sudbinu kakvu su imali Wellsovi marsovski osvajači - da ih usprkos njihove fizičke, mentalne i tehnološke nadmoći poraze daleko jednostavniji oblici života.