Brojanje kostiju
Kod sela Beram u Istri postoji mala crkvica sv. Marije, poznata po fantasticnim freskama koje je naslikao majstor kojeg mi danas tituliramo kao Vincent od Kastva. Znamo za njegovo ime, jer je tip ocito bio ego-manijak, pa se potpisao na vratima, u maniri pravog sprejera. Cijela freska je primjer tipicnog svjetonazora srednjovjekovnog covjeka, koji je opterecen smrcu, grijehom i ispastanjem za njih, Bozjom kaznom za koju je svjestan da slijedi, zivotom poslije smrti, Posljednjim sudom za kojeg nije siguran kako ce proci itd. "La Danse Macabre", tj. ples mrtvaca, glavni je motiv tih fresaka i tu se, kao u hororima C-produkcije, pojavljuju ljudski kosturi koji, u prizorima koji i danas, 550 godina poslije, lede krv u zilama putnika namjernika, raspojasano plesu, krevelje se i glupiraju i strasni su skroz-naskroz. Uglavnom, prizor koji nije bas za malu djecu. Prizor koji ne treba bas svaki dan ponavljati i gledati. Prizor, za koji moraju znati povjesnicari umjetnosti, par gimnazijalaca i mozda neki scenarist u nedostatku bolje ideje. Zaista? Krivo. Mi smo u zadnjih 550 godina nesto sitno napredovali i nasi kosturi i mrtvaci vise ne moraju plesati i kreveljiti se, dovoljno je da stoje zakopani, mi cemo ih otkopati, pozorno prebrojati i onda se cjenkati s njima. La Danse Macabre, ples mrtvaca, je nazalost jedan od izraza nase jos uvijek nesigurne, iskompleksirane i neodrasle nacije, koja si sama namece da zbog nekakvih vise ili manje utemeljenih krivnji iz proslosti stalno ima potrebu nekakvog dokazivanja, preispitivanja i pravdanja umjesto da se na svaki takav preuvelicani izazov iz vec davno mahovinom prekrivene proslosti postavi kao Baja u selu i kaze "Boli nas qurac za to! Mozete nam popusit! Nego, sto kazete na Markantuna de Dominisa? Faca, ha?". No, nasa trinaeststoljetna uljudba i pokorni kucni odgoj to ne dopusta, jer, fala lijepo na pitanju, mi smo savrseni sami po sebi, a cijeli svijet zna da smo savrseni i ne damo dusmanima svih fela i boja da se za nas ocesu kako god im se svidi. Nije nam problem zakacit se i sudit oko svake moguce bedastoce. Zasto je tomu tako? Ima li Hrvatska pametnijih stvari za raditi? Ne, jer Hrvatska je toliko uredjena i savrsena (cak i malo dosadna) drzava da jedini vazni problem cime se njezina besposlena politicka elita moze baviti je brojanje kostiju. Pa kad vec imaju ustavnu moc, neka je koriste, jel tako? Imate li problema sa Srbima? Prisjetite ih njihovih pokolja, Ovcare, Bleiburga i Srebrenice. Buduci da smo fer i sportmanship nacija, s najvise olimpijskih medalja po glavi stanovnika, zauzvrat nudimo Jasenovac. Oluju samo u produzecima. Imate li problema s Bosancima? Naci cemo neke kosti i za njih, nema frke. Slovencima? Ma daj, jos niste skuzili spiku? I tako ples ide dalje, od Tudjmanovih kostiju u mikseru do Mesicevih prebrojavanja fojbi, kao ultimativnom obogacenju i produzenju turisticke sezone. Kad jednog dana prebrojimo i te talijansko-hrvatske i hrvatsko-talijanske kosti, onda cemo se okrenut Madjarima, imaju oni nesto nasih kostiju kod Mohaca i Sigeta, a par njihovih je i Jelacic posijao po Ungariji, pa slijede naravno Turci, a na kraju i Avari s kojima imamo dosta nerasciscenih racuna... istina, ovi zadnji su se dobro maskirali i tesko cemo ih naci na danasnjoj karti svijeta, no kako bismo im poslali uplatnicu ili pitali za njihov broj ziro-racuna, te ih pozvali na zajednicko raskapanje grobova i tradicionalni hrvatski ples oko kostiju, dici ce se svi nasi raspolozivi potencijali i institucije, u to nema nikakve sumnje...
[uredio ostankiewicz]