KO TO TAMO SNIMA?
Emir Kusturica – od Cannesa do Srbije i natrag |
| Ciganski
limeni orkestar i šljivovica prolivena po svježe uglancanim pločnicima
Cannesa. Tri prsta na crvenom tepihu. Duga masna kosa zalijepljena za
znojno čelo uz bok uredno potkresanih frizura vrijednih prosječne plaće
u Beogradu. Dame i gospodo – Emir Kusturica. Čovjek koji je lani opet
bio nominiran za Zlatnu palmu, a ove godine vraća se s dokumentarcem o
Maradoni |
 |
 |
| Emir Kusturica |
|
|
Kad se prvi put pojavio kao ozbiljan igrač u svijetu smokinga i deviza, Emir Kusturica
postao je još jedna kvačica na popisu vječnog zapadnoeuropskog naklona
'istočnjačkoj egzotici'. Zahvaljujući svom neosporivom talentu, na
listi uzvanika je ostao duže nego mnogi drugi, manje talentirani, ali i
manje sposobni lobirati za svoje interese.
|
|
|
 |
Kusturica
je, makar posljednjih nekoliko godina i ne snimao filmove koji će
polučiti unisono oduševljenje kritike i publike (unatoč osiguranom
festivalskom statusu), savršen materijal za medije. Zato, na kraju
krajeva, i ovdje pišemo o njemu |
 |
|
|
|
|
|
|
|
U tom smislu Kusturica je kao prijatelj kojeg vodite na high class
tulume iako znate da će odjenuti jeans i takav paradirati među ljudima
koji su začeti i rođeni u smokingu, kao i to da će glasno prditi
grickajući kanapee prethodno očišćene od kavijara, dok domaćini s
metlom u dupetu visoko podižu skupe čaše s još skupljim vinom.
Držeći ih, naravno, za okruglo stakleno postolje. I pritom vas
obojicu neće izbaciti s partyja, nego se smijati njegovim nevinim
bezobrazlucima, prigrlivši vas kao dašak drugačijeg, iz potrebe bijega
od vlastite sterilnosti za koji sami nemaju hrabrosti.
Uglađeni filmski establišment uvijek je pronalazio svoje interesne
niše, ne samo u svrhu bijega od sterilnosti, već i u svrhu dokazivanja
svoje brižne multikulturalne strane, bilo da se radilo o balkanskim
pričama prepunima baruta i zakrvavljenih sjekira, bilo da je riječ o
afričkim humanitarnim krizama, bilo da se putuje sve do Kine.
Sve to dolazi u ciklusima koje uglavnom nose politički vjetrovi,
ali kada jednom uđete u sustav kako spada, unutra ste. A Kusturica se
možda najudobnije smjestio u fotelju – na kraju krajeva, točno dvadeset
godina nakon što je za 'Oca na službenom putu' osvojio prvu Zlatnu palmu postao je i predsjednik žirija u Cannesu.
Ondje je lani, dvije godine nakon što je predsjedao skupinom koja je izglasala 'L’Enfant' za dobitnika ove prestižne filmske nagrade, prikazao i svoj novi film 'Promise Me This' ('Zavet'), nominiran (ponovno) za Zlatnu palmu.
'Djeca su mi rekla da ne znam napraviti komediju. Uvijek, kao,
radim komediju, ali na kraju ispadne tragedija. Stoga sam ovog puta
odlučio snimiti film u kojem ću pobiti sve negativce', kaže Kusturica
za svoje posljednje razvikano djelo, priču o dječaku koji ispunjava
želje umirućeg djeda.
< height="295" width="358">< name="movie" value="http://www.youtube.com/v/o0qwYCuQIcs&rel=1">< name="wmode" value="transparent">< ="http://www.youtube.com/v/o0qwYCuQIcs&rel=1" ="application/x-shockwave-flash" wmode="transparent" height="295" width="358">
Prije nego je od najpoznatijeg Bosanca iza kamere postao
najpoznatiji Srbin iza kamere, Kusturica je diplomirao u Pragu (FAMU)
te postao ikona odmah nakon snimanja dugometražnog debija 'Sjećaš li se Dolly Bell?' 1981. godine, osvojivši Zlatnog lava u Veneciji.
Predavao je na sarajevskoj Akademiji, a zatim 1985. snimio i 'Oca
na službenom putu', s kojim je osvojio Zlatnu palmu i nominaciju za
Oscara. Godine 1989. 'Dom za vešanje', priča o romskoj zajednici, telekinezi i glazbi Gorana Bregovića, nastavlja pohode svjetskim kino dvoranama.
A onda dolaze devedesete i Kusturica se odlučuje za 'drugu stranu'. 'Arizona Dream' film je koji je 1993. snimio u SAD-u, s Johnnyjem Deppom
u glavnoj ulozi, dok se svojim 'jugoslavenskim epom' 'Underground'
(1995) posve okreće srpskoj kinematografiji, izjasnivši se kao srpski
redatelj.
Da ne bi bilo zabune, deset godina kasnije, na sam Đurđevdan (pa naravno) krsti se u srpskoj pravoslavnoj crkvi kao Nemanja
(bivši Emir ionako je govorio da je njegova obitelj 'bila muslimanska
samo zato da bi preživjela Turke' te da je 'oduvijek u duši bio
Srbin'), a 2007. godine dao je svoj glas protiv samostalnosti Kosova.
Tijekom devedesetih nije mu bilo strano podržavanje Miloševića, tako da nije nimalo čudno da njegove filmove možda možete gledati u Cannesu, ali nipošto ne i na Sarajevo film festivalu.
No, jedno je uvijek sigurno: Kusturica je, makar posljednjih
nekoliko godina i ne snimao filmove koji će polučiti unisono
oduševljenje kritike i publike (unatoč osiguranom festivalskom
statusu), savršen materijal za medije. Zato, na kraju krajeva, i ovdje
pišemo o njemu.
Uvijek spreman zabaviti novinare, bilo da izaziva povijest svirajući u No Smoking Orchestru i surađujući s Neletom Karajlićem, bilo da mu Francuzi dodjeljuju Ordre des Arts et des Lettres,
najveće državno odlikovanje za doprinos umjetnosti, koje je primio
lani, kada je potpisao i režiju spota za 'Rainin In Paradize' Manu Chao.
Ove godine očekujemo nova iznenađenja, a vjerojatno najočekivanije je njegov dokumentarni film 'Maradona', dokumentarac o Diegu Armandu Maradoni koji je trenutno u fazi postpodukcije.
'Maradona' je snimljen u punoj suradnji s nogometnom ikonom, koja s Kusturicom
dijeli ne samo ljubav prema lopti i travnatim terenima, već i mržnju
prema 'amerikanizmu' te strast da provocira svojim jasnim i glasnim,
ali često u mainstreamu ne pretjerano prihvaćenim stavovima.
Dijele li i poroke ovisnosti koji su obilježili dobar dio Maradonina života izvan sporta, to ipak ne znamo.
< height="295" width="358">< name="movie" value="http://www.youtube.com/v/P5CjwlbzU4Y&rel=1">< name="wmode" value="transparent">< ="http://www.youtube.com/v/P5CjwlbzU4Y&rel=1" ="application/x-shockwave-flash" wmode="transparent" height="295" width="358">
|
|
|
Velimir Grgić
utorak, 5.2.2008. |
|
|
|
|
|
