Neokrunjeni
kralj hrvatske estrade Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941.
godine u Šibeniku. Roditelji Zrinka i Jakov pored Miše imali
su uz Mišu još dvoje djece - Ratka i Blanku. Nakon završene
osnovne škole učio je tapetarski zanat, ali već tada je znao
kako mu to neće biti životni poziv. Kao mladić gradom je često
išao pjevušeći, a pored glazbe zanimao ga je i nogomet pa je
tako nastupao u juniorskoj selekciji NK Šibenika. Ljubav prema
glazbi je ipak prevagnula pa se 1959. godine prijavio na glazbeni
festival Prvi glas Šibenika i pobijedio. Tri ploče
Elvisa Presleya bile su nagrada za osvojeno prvo mjesto. Dvije
godine kasnije (1961.) na odsluženju je vojnog roka u Beogradu
gdje pjeva na amaterskim glazbenim festivalima. Kako bi si osigurao
izlaz u grad svakog vikenda stražarima je poklanjao šteke cigareta
te bi oni tada 'zažmirli'.
Nakon odsluženja vojnog roka (1963.) dolazi u Zagreb s jednim
kovčegom i 1000 dinara u džepu bez ikog poznatog. Spava na klupama
u parku, a hrani se u studentskoj menzi. Ljubav prema pjevanju
bila je velika i silno je želio postati pjevač. U tome će mu
pomoći pjevač sevdalinki Himzo Polovina s kojim će otići do
Jugotona i pokucati na vrat glavnom uredniku Peru Gotovcu i
reći mu kako želi snimiti ploču. Kada je Gotovac čuo kako pjeva
dopustio je Kovaču da snimi svoj prvi singl Ne mogu prestati
da te volim. Iste godine (1964.) objavio je i svoju prvu
ploču.
U vrh glazbene scene bivše države vinuo je 1969. godine na
sarajevskom Šlageru sezone s pjesmom Ti se nećeš
vratiti koja će se kasnije prodati u 500.000 primjeraka.
Na poslovnom planu doživio je uspjeh, ali privatno stvari nisu
stajala baš najbolje jer razveo se od svoje prve surpuge Ljubice
nakon četiri godine braka. Godinu dana (na Splitskom festivalu
1970.) nakon velikog glazbenog uspjeha upoznaje svoju drugu
suprugu, Miss Jugoslavije, splićanku Anitu Baturinu. S njom
će 1975. dobiti sina Edija, a dvije godine kasnije (1977.) i
kćerku Ivanu.
Glazbeni uspjeh nastavlja se pobjedom u Splitu 1971. godine
s pjesmom Proplakat' će zora kada u dva dana osvaja
pet nagrada. Zaradu od prodaje ploče uplaćuje za izgradnju autoceste
Zagreb-Split, što će učiniti i 30 godina kasnije kada će autocesta
biti konačno izgrađena. Iste te 1971. godine skoro je poginuo
u prometnoj nesreći kod Zadra. Njegov automobil bio je potpuno
smrskan, a za vrijeme oporavka Mišo odlučuje pustiti brkove
koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. Godine 1980. odlučuje
kako ubuduće neće nastupati na festivalima. Na splitskom festivalu,
kada je njegova odluka bila poznata, Mišini obožavatelji zasuli
su pozornicu na kojoj je nastupao s 200 ruža. O njegovoj popularnosti
rječito govori i podataka da je pjevač zabavne glazbe s najviše
prodanih ploča u povijesti bivše Jugoslavije te da je jedini
hrvatski pjevač koji je nastupao u Sydney Opera House. I sve
to unatoč tome što mu je ponekad prebacivano kako nema sluha,
da ima loš glad i da su mu pjesme prejednostavne. No, njegova
karizma bila je ogromna. Primjerice, osamdesetih godina prošlog
stoljeća nastupao je u klubovima ekstremne hrvatske emigracije,
a prije svakog nastupa zahtijevao je da se sa zida skine slika
Ante Pavelića. I poslušali bi ga.
Okušao se i glumačkim vodama glumeći s Radom Šerbedžijom u
filmu Poslijepodne jednog fazana. Glazbena karijera
i dalje je cvala, pet puta je proglašavan pjevačem godine, a
1989. godine proglašen je za osobu godinu u bivšoj Jugoslaviji.
U politiku se nije miješao niti je s političarima koketirao
pa je tako čak osam puta odbio pjevati Titu,
a što se malo tko tada usudio učiniti.
Početkom Domovinskog rata 1991. godine Kovačev šesnaestogodišnji
Edi dragovoljno se prijavio u specijalnu postrojbu Hrvatske
vojske Škorpioni. Smatralo se to svojevrsnim iskupljenjem
zbog javno deklariranog očevog protivljenja HDZ-u, što se očitvalo
u njegovoj izjavi kako će morati emigrirati ako HDZ dođe
na vlast. Edi je ubrzo poginuo (1992.) pod još ne posve
razjašnjenim prilikama. Policija je objavila priopćenje u kojem
tvrdi kako je riječ o samoubojstvu. No, Mišo Kovač i danas tvrdi
kako je riječ o ubojstvu.
Nakon Edijeve smrti prestao je snimati pjesme i održavati javne
nastupe, te je svom građanskom imenu dodao i krsno ime Mate.
Javno je tada obznanio da više neće nasupati. Emocionalni udarac
bio je velik: Kad je Edi umro, za mene je to bio kraj svijeta,
pio sam i po 50 tableta dnevno. Nije se mogao nositi sa
svojom boli, što je rezultiralo razlazom s drugom suprugom i
pucanjem u grudi 14. siječnja 1999. godine. U svom zagrebačkom
stanu u Maksimirskoj 69 na lijevu stranu grudi prislonio je
neprijavljenu berettu i zapucao. Međutim, ostao je živ. Posegnuo
za mobitelom i nazvao svog menadžera kojije brzo reagirao i
nazvao hitnu pomoć. Uslijedila je hitna operacija kojom je Kovaču
spašen život. Nakon opravka u Splitu održava oproštajni koncert
na kojem će biti oko 50 tisuća ljudi. Ubrzo će isto ponoviti
u zagrebačkom Domu sportova, a zatim će uslijediti cijela serija
oproštajih koncerata. Ali to neće biti stvarni kraj glazbene
karijere jer uslijediti će i novi albumi.
Prije nego što pokuša samoubojstvo napustiti će ga druga supruga
Anita, a Kovač će utjehu potražiti u zagrljaju 30 godina mlađe
astrologinje Silvije Conte Calvi Marković. Nakon što i ta ljubavna
veza nesretno završi novu će ljubav naći u trećoj supruzi Lidiji.