http://www.jutarnji.hr/ante-tomic--dan-kada-sam-upoznao-biblijskog-proroka-u-trenirci-/890621/
Mišu Kovača upoznao sam intervjuirajući ga za Playboy. Bilo je to nešto najčudnije što sam u životu doživio
Kad sam u nepoznatom društvu koje želim nečim impresionirati, obično im ispričam kako sam za Playboy intervjuirao Mišu Kovača i taj brižljivo uvježbani trik, s dramskim pauzama na pravim mjestima, nikada me ne iznevjeri. Razgovor za stolom trenutno zamukne i sve se glave okrenu prema meni.
Mišo ti je oprostio
“Dakle, zovu mene iz Playboya prije nekoliko godina da pitaju bih li intervjuirao Mišu, a ja im objasnim kako sam jednim bezobraznim tekstom u Slobodnoj Dalmaciji davno uvrijedio velikog pjevača, a on je uredniku poručio da će me, citiram, ‘satrati’. Žao mi je da je tako ispalo i ako je ikako moguće izgladiti taj spor, vrlo rado bih prihvatio posao. Desetak minuta kasnije ponovno zvoni, opet Playboy. ‘Može’, kažu, ‘Mišo ti je oprostio’. Izdiktiraju mi oni broj i ja nazovem, a Mišo se javi i samo kratko reče: ‘Mali, dođi u hotel’. ‘Oprostite, koji hotel?’ zapanjim se. ‘Hotel na Šibenskom mostu’, kaže Mišo kao da je to najprirodnija stvar. ‘Znate hotel na Šibenskom mostu?’” upitam ja tada društvo za stolom.
Najbolji intervju
“To je onaj gdje su nekad stajali autobusi?”
“Upravo taj”, kimnem. “Užasno neobično mjesto. Od svih ljudi na svijetu, ja znam da je samo Mišo Kovač tu spavao. Dođem tako gdje mi je zapovjeđeno, a suhi je ljetni dan, prašina titra na jari i cvrčci cvrče: ć-ć-ć-ć-ć. Nigdje nikoga. Što da vam pričam, kao u krimićima. Kao da nisam došao napraviti intervju, nego predati torbu novca za otkupninu otmičarima. Tada negdje iz sjene zgrade, a da prethodno uopće nisam vidio, izađe Mišo u plavoj sintetičkoj trenirci, sa suprugom Lidijom i psom. Mislim da je zlatni retriver bio. Pozdravimo se mi kratko, Mišo preda psa Lidiji, sjednemo u hotelski restoran, kraj plastične paprati što drhti na struji zraka iz klimatizacijskog uređaja, i počnemo. E, ljudi”, uzviknem ja na ovom mjestu, “bilo je to bez konkurencije nešto najčudnije što sam u životu doživio! Najbolji intervju koji sam ikad učinio, a da ništa, čini mi se, nije bila moja zasluga. Mogao sam vjerojatno uključiti diktafon, ostaviti ga ispred čovjeka da priča i vratiti se dva sata kasnije i učinak bi bio potpuno jednak kao sa mnom u prostoriji.”
Kad raširi ruke
“Kakav je?” upita neka žena nestrpljivo.
“Tko, Mišo? Čudesan. Biblijska figura. On je otac Abraham, starozavjetni prorok Izaija, takav netko. Netko tko pripada drevnom vremenu divova. Mislim, ja nisam obožavatelj, ali tada sam shvatio zašto ga vole. Kod njega nema sranja, Mišo Kovač ne pjeva budalaste poskočice tipa: ‘neka, neka, nek se zna, volio sam nja, nja, nja’. Ljubav je u njegovim pjesmama okrutna stihija, užasna emocija koja uništava živote. Ljubav Miše Kovača u žanru je ratne drame, svaka mu je ploča ‘Spašavanje vojnika Ryana’. Osim toga, njegov nastup... Čovječe!” uzdahnem.
“Šta?”
“Sad ćete reći da pretjerujem, ali kad ovako ispruži ruke s raširenim prstima, pa sad... to je nadnaravno iskustvo.”
“Glupost!” uzvikne neki skeptik.
“Dobro, pretjerao sam, nema ništa natprirodno, ali je vještina kojom vlada ljudima nešto najbliže magiji što sam ja ikada vidio. O tome mi je rekao misao koja mi je ostala u sjećanju. ‘Ne smiješ se bojati publike’, kaže. ‘Ako publika osjeti tvoj strah, a uvijek ga osjeti, propao si. Moraš izaći samouvjereno i ti njih prestrašiti.’ Puno kasnije sličnu stvar sam našao u biografiji Johnnyja Casha. Svi znate onaj slavni trenutak na početku koncertnog albuma iz zatvora Folsom kada on kaže: ‘Hello, I’m Johnny Cash’. Cash je to izgovorio da bi ubojicama u publici pokazao kako ih se ne boji. Ima nekih pjevača koji na pozornicu izlaze kao u ring u kojemu mogu poginuti. Mišo je od takvih, on hoda po rubu, uvijek između života i smrti. Napokon, jednom je i pokušao samoubojstvo.”
“Pitao si ga o tome?”
“Naravno. I to je isto jedna čudna, osobeno njegova priča, luda od ljubavi i boli. Čovjek je slomljen gubitkom sina, pije puno lijekova i njegov život je sranje. Jednog dana shvaća da to više ne može podnijeti pa stane pred ogledalo, s pištoljem prislonjenim na grudi i sam sebi zgađeno reče: ‘Goni se u pizdu materinu’. I puca.”
“Ti misliš da se on stvarno htio ubiti?” upita jedan.
Niks glava, srce
“Pa, kako bih ti rekao, činjenica da je pucao u prsa upućuje da je imao vrlo ozbiljnu namjeru. Bi li ti sebi iz zajebancije pucao u prsa?”
“Ali, dobro, zašto nije pucao u usta?” ustrajan je kreten.
“Užasno je glupo to što si sada rekao”, kažem ja, “ali, dobro, ako baš hoćeš, odgovorit ću ti i na to. Pod jedan, uočio si možda da je prije samoubojstva stao pred ogledalo. Mišo Kovač je tašt čovjek i nije se želio u smrti unakaziti. On je trebao ležati u otvorenom lijesu da se obožavatelji mogu oprostiti s njim. Osim toga, važnije, taj tip čitav život pjeva o srcu. Niks glava, srce! Srce, prijatelji moji! Ono je svemu krivo i u njega treba pucati.”
Trenutak zamišljene tišine spusti se tada na društvo i tek nakon dugo, dugo vremena jedna žena primijeti:
“Ti si zapravo prilično mnogo mislio o Miši Kovaču za nekoga tko nije njegov obožavatelj.”
“Pa da znaš”, rečem joj, “sad si mi dala misliti.”
