Evo da malo vratim na temu prvih utisaka o New Yorku.  Ako ne računam onaj prvi put tamo 21. 08. 1991. kad sam na JFK prošao imigraciju i presjeo na avion za Atlantu...  Tada mi je jedino čega se sjećam bilo, kad sam ušao u onu prostoriju za imigraciju, da mi je u glavi odzvanjalo "United Colors of Benetton"... Toliko ljudi, svih boja, oblika, veličina, a bogami i mirisa, za jednog Balkan Boya je bio trenutak nekog otrijženjenja, kako bi to nazvao... kao, "hebateled, vidi Kauboja, došo u svijet..."

No kad sam prvi put došao baš u grad, to je bilo 2000. u ljeto, došli smo Kaubojka i ja taman s godinu i par dana fore da se popnemo na vrh WTC.  Uglavnom, što Mile kaže, kao da si došao u mjesto gdje si već milion puta bio.  Ono čega se sjećam je bio onaj osjećaj kad me domaćin, moj cimer s faksa, pitao jel nam treba plan grada.  Pogledao sam ga sa nevjericom, kao, taman posla, na Manhattanu da ću se izgubit, moš mislit.  Ono, ko da me pitao ako ću znat na kolodvoru u Garešnici presjest na autobus za Daruvar.  Šta, Wall Street -- ajmo.  George Washington Park?  Ok.  Zovi taksi - naravno, ko u filmu... Twinsi - još najbolje da ću njih promašit. Empire State?  Eno je na Petoj Aveniji... Ova klinasta zgrada na Fifth and Broadway?  Tamo je... 112-ta ulica?  Hm, valjda ću skužit ovu mapu podzemne, ipak je to malo daleko... samo pazi da izađeš na West Sideu, a ne u Harlemu... Zgrada UN, Chrysler building, Brooklyn Bridge -- ma sve smo ionak vidjeli s vrha južnog tornja, ajmo kroz Central Park...  O vidi ga, Times Square! Onda vidim onaj bus bez krova kojim vodaju japanske turiste, i pomisao, onako podrugljivo, kao - vidi ovih turista.  I sekundu kasnije spoznaja -- a šta si ti ovdje, slone jedan? I sve tako, a nikad tamo prije nisam bio.  A ko da jesam...

No koliko god se osjećao kao da sam na mjestu koje poznam, toliko sam se osjećao kao da sam u nekom zabavnom parku.  Disneyland...  Neizbježno pitanje, da li bi volio ovdje živjeti?  Refleksni odgovor pun čuđenja: "Neeee... zašto?"  Ne znam ni sam zašto je to meni bio toliko očigledan odgovor da je uopće bilo glupo pitati, ali sve mi je imalo neki osjećaj pozornice: one zgrade - kulise od dasaka i kartona, oni ljudi  - statisti pod šminkom, likovi iz knjiga i filmova... nezamislivo mi je bilo da taj svojevrsni luna-park (u mom doživljaju, jel) ljudi mogu zvati - dom.

Iracionalno, surrealno, konfliktno... ne znam kako bi opisao te osjećaje da mozak operira istovremeno pod dvije dijametralno suprotne premise: "Da, hodam Manhattanom, normalno, šta bi tu bilo čudno?" i "Ma šta bi ja ovdje, kakav život tu, jesi ti normalan?"


P.S. Profo, ne da se slikaš gazdi pred Central Perkom, nego ispred Monk's Cafe-a!!  Pomiješo si serije.