Kao prvo željela bih svim Hrvatima čestitati DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI!!
Lijepo je prisjećati se hrvatskih junaka, naših branitelja i njihovih pobjeda, možda nije ni vrijeme ni mjesto, al ja ću ipak napisati svoju priču...
Naime, ja sam sada maturantica, bila sam još mala kad je bio rat. Moje proživljavanje tog rata bilo je pokoji odlazak u sklonište i jedna granata koja je pala na susjednu zgradu (al ja sam mislila da je to bila grmljavina). Gledam svaki dan ljude u svojoj školi, neki od njih ni ne znaju kad je bila Oluja, pljuju po braniteljima koji se ubijaju, govore da su oni ***, zaboravljaju što se događalo, ali se redovito zaklinju u svoje hrvatstvo kad se igra neka tekma sa SCG...zapravo želim reći da se ipak negdje skriva taj rat i prava istina jer ne može se događati da mladi ljudi, srednjoškolci i osnovnoškolci zaboravljaju zbog čega sada žive u slobodi...ono što oni vide su naši generali koji su krivi što su branili svoju zemlju...dosta njih misli da bi možda i trebalo oprostit Srbima jer se oni sad kaju i dolaze nam u posjete itd.
Katkad se pitam pa što ti ljudi uče u školi, što li njih uče doma...,a onda shvatim da je to naše društvo i mediji koji imaju katasrofalan odnos prema ratu i braniteljima...
Ja sam jedno od one djece kojima je imao tko pričati o strahotama rata pa zato i ne vjerujem svemu što vidim na TV-u, moja baka, moj ujak, ujna i njihovo 4-ero djece morali su pobjeći iz svog doma pred puškama agresora...djeda su ubili...zato jer nije htio otići...nikad ga nisam upoznala...
...i danas kad se toga sjetim suze jednostavno same od sebe krenu niz lice i često se pitam zašto je moralo biti tako...
Jednom smo im išli u posjet (sjećam se, prolazili smo starom cestom,a kad smo brat i ja upitali hoće li pucati na nas, tata je odgovorio da se ne bojimo da neće pucati jer ipak vozimo starog stojadina...sjećam se i pontonskog mosta...bio je to težak put), bili su u nekom stanu za prognanike koji su dobili na neko vrijeme. još i danas se sjećam špajze u kojoj je bila hrana, bilo je tu nešto kruha i vreće u kojima je bilo mlijeko u prahu u vrećicama koje su na sebi imale zastavu UN-a, a danas i Europske Unije...tada sam bila mala i nisam shvaćala da oni jedva imaju nešto za jest, mislila sam blago njima jer mi je bilo fino to mlijeko u prahu... danas shvaćam puno više stvari... danas se pitam je li netko mogao učiniti nešto, dati bilo što drugo osim mlijeka u prahu?? Toplu riječ, utjehu, nadu... NE, svi su samo gledali...
A najgore od svega je da to nije bilo najgore, oni su prošli i puno više od toga, i ne samo oni već i mnogi drugi...
Tada je došla i Oluja, Hrvatska je oslobođena, ali...ostale su posljedice... ne one materijalne i gospodarske,one nisu odveć važne, već one posljedice iz duša, iz duša malih ljudi koje se ionako ništa ne pita, a ovi ostali, oni ionako nisu bili u Hrvatskoj kad je grmilo...
Ja samo želim reći da se u mlađim generacijama zaboravlja ovaj rat, ali ja ga sigurno neću zaboraviti...on mi je uzeo djeda, djeda kojeg nažalost nikad nisam upoznala, ali sigurno je bio hrabar kad nije želio otići iz svog doma pa su ga zato ubili...mama katkad priča o njemu, kaže da je bio na ponos i uzor svima... a to kažu i svi koji su ga poznavali... Žao mi je što ga nema, a i sad mi suze teku niz lice, ali baš zbog njega neću zaboraviti ovaj rat, neću zaboraviti lica i suze nevinih ljudi i neću zaboraviti ljude koji su nas obranili...
Zato molim sve one koji misle da imaju snage podsjetiti se tih dana da ispričaju svoje priče, da se one nikada ne zaborave...