KARADŽIĆEV PLACET ZA TUĐMANOVU OLUJU��
Vladimir MATIJANIĆ
10. kolovoza, 2007.

Nisam očekivao da ćemo otkriti veliku povezanost Radovana Karadžića i Franje Tuđmana. Znao sam za pregovore i tajne dogovore između Tuđmana i Miloševića i očekivao sam da ću ih pokazati, to i nije bio veći problem. Ali zaista sam se iznenadio kada sam vidio kolika je uloga Karadžića u tim događajima, kada sam vidio koliko se u svojim raznim poslovima i kombinacijama oslonio na hrvatski vrh nakon 1994. godine, kada se razišao s Miloševićem. Zagreb je dobio i Karadžićevo obećanje da se neće vojno miješati u akciju Oluja i cijela ta priča sigurno nije do kraja razvijena ovim filmom, ali to je ilustracija nečega što čovjek ne očekuje, s čim se suoči tokom rada na filmu

verzija za tisak

Radio-televizija Srbije prošle je nedjelje, na 12. obljetnicu operacije Oluja, emitirala dokumentarni film Pad Krajine autora Filipa Švarma. U mnoštvu jednostranih prikaza koji Oluju ili uzdižu u vrhove hrvatske povijesti ili je prikazuju kao nastavak endehazijske politike drugim sredstvima, Švarmov dokumentarac odskače onom vrstom autorskog poštenja koje nalaže da se javnosti u lice pošalju isporuče i nimalo ugodne istine, istine koje bitno odudaraju od nacionalističke predrasude da su zločinci uvijek i samo s druge strane nišana. Prije Pada Krajine, Švarm i suradnici napravili su tri dokumentarca - Srpska verzija sloma, o ponašanju čelnika Jugoslavenske narodne armije dok se raspadala Federacija, Pogled preko nišana, film o ratnim veteranima, te Jedinica, dokumentarac o zloglasnoj Jedinici za specijalne operacije čije su ratne operacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predmet nekoliko haških optužnica. Filmove realizira u producentskoj kući Vreme filma, nastale u okrilju tjednika Vreme u kojemu je Švarm odgovorni urednik.

- U filmovima sam se bavio temama o raspadu bivše Jugoslavije, a u snimanje dokumentaraca krenuo sam vjerojatno zato što volim gledati filmove. Pokušao sam uraditi nešto nalik dokumentarnim filmovima koje vidim na satelitskim programima. Uz to, sama tehnologija snimanja i pravljenja dokumentaraca pojeftinila je posljednjih desetak godina i ja duboko vjerujem ili se plašim da će vrlo brzo doći vrijeme kada će se spojiti elektronski i pisani mediji. Nemam pojma kako će to izgledati u finalu, ali čini mi se da će se to vrlo brzo dogoditi. I ovaj moj rad na dokumentarcima jedan je oblik tog spajanja. Mislim da u stvari nema velike razlike između pisanja za novine i snimanja ovakvih filmova: osnovni principi su isti, samo ih treba prilagoditi mediju.

Zaključak gledatelju

- Za razliku od mnogih propagandista koji u svojim radovima prvo prilagode činjenice, a potom daju zaključke, vaši filmovi nude fakte i prepuštaju ih gledateljevoj inteligenciji.

- Trudim se raditi upravo takve filmove, da ne ukucavam nekome crno-bijelu istinu u glavu, ali da izložim sve činjenice do kojih se može doći, i da gledatelju prepustim konačan zaključak.

- Dogodi li se i da saznanja prikupljena tokom snimanja odstupaju od slike koju ste imali u glavi kad ste odlučili snimiti film?

- Uvijek u početku postoji nešto što pokušavamo dokazivati, ali često se događa da me u toku rada činjenice navedu na druge stvari. Činjenice treba poštovati, one su ključne, one su te koje nas vode. I zaista, ako naiđemo na nešto novo, nešto što nismo očekivali, ne idemo principom tim gore po činjenice, nego smo zadovoljni s otkrivenim, samo malo promijenimo scenarij.

- Do kakvih ste otkrića došli u filmu Pad Krajine?

- Pa nisam očekivao da ćemo otkriti veliku povezanost Radovana Karadžića i Franje Tuđmana. Znao sam za pregovore i tajne dogovore između Tuđmana i Miloševića i očekivao sam da ću ih pokazati, to i nije bio veći problem. Ali zaista sam se iznenadio kada sam vidio kolika je uloga Karadžića u tim događajima, kada sam vidio koliko se u svojim raznim poslovima i kombinacijama oslonio na hrvatski vrh nakon 1994. godine, kada se razišao s Miloševićem.

- Pretpostavljam da većina čitatelja nije vidjela film: u njemu Hrvoje Šarinić, bivši predstojnik Tuđmanova ureda, tvrdi da su jedno vrijeme imali stalnog agenta u Beču koji je održavao kontakte između Karadžića i Tuđmana, a Zagreb je dobio i Karadžićevo obećanje da se neće vojno miješati u akciju Oluja.

- Da, to je otprilike to. Cijela ta priča sigurno nije do kraja razvijena ovim filmom, ima toga još puno, ali to je ilustracija nečega što čovjek ne očekuje, s čim se suoči tokom rada na filmu.

- Jeste li i u drugim filmovima imali slična otkrića?

- Pad Krajine uradili smo za dva mjeseca, bilo je dosta nespavanja, kaosa, žurbe. Za Jedinicu smo imali znatno više vremena i uspjeli smo stupiti u kontakt s mnogim ljudima koji su imali privatne arhive. Dio toga bio je potpuno neupotrebljiv, ali dio smo iskoristili. Recimo, u Jedinici su neke nove činjenice, dobar dio građana Srbije nije znao da su Arkan i cijela ta ekipa bili uvezani u sistem Državne sigurnosti Srbije. Nije se, dakle, radilo o paravojnim formacijama nastalim iz patriotizma ili tko zna čega, nego o državnom poslu. I to je nit koja se provlačila od početka do kraja serijala Jedinica, jer Jedinica se sastoji od tri filma duga po sat vremena, tu su ljudi prvi put vidjeli kako je izgledao unutarnji život u tim jedinicama, vidjeli su neke govore, pa kako Arkan maltretira nekakvu vojsku, seljake koji su nasilno mobilizirani. U filmu Pogled preko nišana razgovarao sam s veteranima o tome kako im je izgledao jedan običan dan i ljudi koji nisu bili u ratu mogli su vidjeti kako je rat loš bez obzira s koje se strane nalazite, jer, u krajnjoj liniji, u ratu uvijek možete poginuti. A kada je riječ o Srpskoj verziji sloma, o JNA početkom devedesetih, vidi se način na koji su generali postajali najjadniji Miloševićevi poslušnici, kako je manipulirao vojskom za neke ciljeve do kojih ni njemu nije stalo i kako su se generali palili na to.

Istina u koloru

- Koliko ono što se vidi u Padu Krajine odudara od službenih istina?

- Kad bi film pogledao netko s hrvatske strane vidio bi da događaji na tom prostoru nisu baš bili crno-bijeli. Taj svijet u Krajini jest bio zaluđen, podstrekivan iz Beograda, ali s druge strane vidi se da je i s hrvatske strane 1990. i 1991. godine bilo dovoljno poticaja da je taj svijet imao razloga biti zaluđen. Pogledate li službenu istinu iz Srbije jasno je koliko se s tim ljudima u Krajini manipulirano od samog početka, koliko su bili žrtve raznih politikantskih igara, nezrelosti, političke gluposti, zle namjere. Na neki način, tih deset tisuća ljudi postali su žrtva zločinačkog pothvata, da parafraziram, oni zapravo nikom nisu trebali, Tuđman je bio sretan da se riješi Srba kao remetilačkog faktora u Hrvatskoj, a Miloševiću su bili moneta za potkusurivanje po principu dobro, pustiti ću tu Krajinu, pa ću to s Tuđmanom kompenzirati u Bosni. I to je ono što odstupa od službenih istina, činjenica da se u filmu vidi kako ljudi u bivšoj Krajini nikome nisu potrebni.

- Jeste li zadovoljni filmom, mislite li da baca pravo svjetlo na zbivanja na tom prostoru?

- Zadovoljan sam, ali priču nije moguće osvijetliti sa svih strana u jednom filmu. Međutim, on može biti korisna osnova meni, budem li se opet bavio tom temom ili nekom drugom.

- U Hrvatskoj se često može čuti prigovor da se u dokumentarnim filmovima ne prikazuje u dovoljnoj mjeri stradanje Hrvata i drugih nesrba u Krajini.

- Moram priznati taj prigovor stoji, ali veliki dio produkcije u Hrvatskoj govorio je o stradanju Hrvata, etničkom čišćenju u Krajini, o granatiranju hrvatskih gradova, autori u Hrvatskoj na to su stavljali akcent. Film Pad Krajine, međutim, ne bavi se toliko stradanjem ljudi, on se gotovo uopće ne bavi običnim ljudima, nego politikantskim igrama u pozadini tih događaja. Činjenica je da se u Srbiji gura srpska strana, pa se priča kako su samo Srbi stradali, s hrvatske se strane gura priča kako su samo Hrvati stradali... Sigurno će doći vrijeme da se uradi film koji će obuhvatiti stradanja i jednih i drugih.

- Kako danas Krajišnici žive u Srbiji? Ispočetka su imali dosta problema u prilagođavanju.

- Što vrijeme više prolazi, problemi se gube. Ima nešto povratnika, kako je njima znate bolje od mene. Preostali su se ovdje utopili u gradove, stariji su sačuvali akcent, mlađi nisu, žive, imaju probleme, nemaju stanove, teško je doći do posla, ali vrijeme čini svoje i oni postaju građani Srbije, dijele sudbinu sa svima ostalima. To je sudbina nakon svih ratova, kad se pokrene toliko stanovništva, manji dio se vrati, veći dio se utopi u novu sredinu.

Velika gledanost

- Za gledatelja iz Hrvatske pomalo je iznenađujuće bilo da se takav film prikazuje na RTS-u.

- RTS je producent tog filma, Vreme filma je izvršna produkcija. Ipak je došlo do značajnih promjena i ovaj je RTS daleko od Miloševićevog. Mnogi moji prijatelji i kolege su se čudile otkud to na RTS-u, ali mislim da je to dobro, u krajnjoj liniji, veliki broj ljudi vidio je film.

- Postoji li mogućnost da neki od filmova bude prikazan i na HRT-u?

- Početnih kontakata s HRT-om je bilo, ali dalje od toga se nije išlo.

- S obzirom da se radi o relativno svježem povijesnom razdoblju je li teško naći sugovornike i materijale?

- Ovdje je veliki problem naći arhivske snimke koji govore o početku devedesetih, na RTS-u su u Miloševićevo vrijeme vodili računa da što manje snimaju na terenu, pa smo pregledali gomilu materijala iz njihova arhiva i u njemu dominiraju mape, karte, ali značajnijih terenskih snimaka nema. Nadalje, mnogi materijali su rasuti po raznim kućama, neki su sačuvani, neki nisu, pa kad uđete u trag morate stupiti u kontakt s ljudima, nagovoriti ih da pričaju. Ipak, glavni problem kad se rade ovakve stvari je vrijeme, znate što treba uraditi, ali nemate vremena.

- Jeste li imali problema sa sugovornicima?

- Imali smo priličnu sreću da nas nitko nije odbio. Dobro, odbili su nas neki ljudi koji moraju ili ići u Haag svjedočiti ili se valjda boje optužbe. S ostalima nije bilo nekih problema. A za Jedinicu gotovo da nitko nije htio pričati s nama, pa je priprema filma potrajala.

Iskustvo sa sudom

- Zbog Jedinice imali ste problema s Borislavom Pelevićem, Arkanovim kumom, koji je u filmu ispao tragikomična figura. Jesu li to jedini problemi koje je donio rad na filmovima?

- Kao urednik Vremena imam već prilično iskustva u sudnicama. Jedinica i Pad Krajine bili su jako gledani, porušili su sve rekorde kad su u pitanju dokumentarni filmovi, Pad Krajine gledalo je nešto više od dva milijuna ljudi. Kad imate takvu gledanost, naravno da uvijek ima budala koje vas pokušavaju diskreditirati, optužuju vas za izdaju, srbomrstvo i takve stvari. Međutim, ipak je riječ o, kako se to nekad govorilo, snagama koje pripadaju prošlosti i koje osim takvih reakcija nemaju što kazati. Pelević me nakon Jedinice optužio da sam ***, ali od njega čovjek ne može ništa drugo ni očekivati. Padaju tu i neke prijetnje, ali kako ja, sa svojim kolegama, dosta ozbiljno pristupam filmovima, bio bih jako neozbiljan kad bih Peleviću i sličnim pridavao veću pažnju.

- Koliko se klima u Srbiji promijenila u odnosu na vrijeme kada je ubijen Slavko Ćuruvija? Pitam Vas to i zbog činjenice da je nedavno Vaš redakcijski kolega Dejan Anastasijević zamalo stradao od bombe.

- Pokojni Slavko ubijen je u vrijeme bombardiranja kad je na vlasti bila crveno-crna koalicija Milošević-Mirjana Marković-Šešelj i kada je zaista bilo jezivo. Ali kad sedam godina nakon 5. oktobra mojem kolegi i prijatelju Dejanu Anastasijeviću netko stavi bombu na prozor, a on i njegova obitelj sasvim slučajno prežive, onda se svi alarmi trebaju upaliti. To pokazuje da je mračno političko podzemlje koje nije samo političko nego i mafijaško, vrlo živo i opasno, oni i dalje imaju gazde za koje rade, te gazde i dalje imaju mračne političke ciljeve i Anastasijevićev slučaj sigurno je nešto što pokazuje da mnoge stvari u ovoj zemlji nisu kakve bi trebale biti.

- Srpski mediji u zadnje su vrijeme puni priča o Kosovu. Mislite li da se u dogledno vrijeme uopće može očekivati rješenje toga problema?

- Kosovo je već duže vrijeme tema broj jedan koja se provlači i kroz običan život, prelama se kroz brzinu približavanja EU, odnose u Skupštini... To je dugo vremena otvorena priča i ne očekujem da će to biti brzo zatvoreno i da će se još prilično dugo rješavati.

Tranzicijske boljke

- U Hrvatskoj su mnogi političari iz vrha državne vlasti navodnu potrebu za ulazak u NATO opravdavali činjenicom da ratoborni Radikali u Srbiji odnose ogroman broj glasova. Postoji li zaista opasnost da Srbija u dogledno vrijeme bude ishodište novog rata, bilo prema Kosovu, bilo prema nekoj drugoj državi?

- Mislim da je što se ratova tiče Srbija jednom zauvijek završila. Nije ova Srbija ona iz devedesetih. Koštunica nije Milošević, DSS nije SPS, Srbija je tranzicijska zemlja u kojoj su mnogi ljudi žrtve tranzicijskih problema nezaposlenosti, malih zarada, kredita, neki ljudi su se naprasno obogatili, neki siromaše... Srbija boluje od tih tranzicijskih boljki, ali nitko, pa ni Radikali ne govori da se s oružjem može nešto rješavati.

- Imate li ideju o sljedećim projektima?

- Prvo idem na more, a na jesen ćemo se skupiti, imamo pet ili šest projekata koje smo već pomalo započeli, pa ćemo vidjeti što ćemo realizirati. Bavit ćemo se ili nekim stvarima u devedesetima ili o Srbiji nakon 5. oktobra.

- I na kraju, kako biste reagirali da vaši filmovi budu prikazani u Hrvatskoj s titlom, što se neko vrijeme ovdje pokušavalo raditi?

- To je genijalno! Ja inače i dalje pišem ijekavicom, jer me nitko nije uspio uvjeriti da su hrvatski i srpski dva jezika. Baš me zanima kako bi to izgledalo.

KARADŽIĆEV PLACET ZA TUĐMANOVU OLUJU
verzija za tisak