Nikola Duper: Izvanzemaljci su imali baze diljem jadranskog podmorja

Nikola Duper tvrdi da su izvanzemaljci bili u Hrvatskoj

Kako je živjeti sa spoznajom da izvanzemaljska inteligencija postoji i da je prisutna ovdje na Zemlji?

Nikola Duper, rođeni Dubrovčanin, koji već više od dva desetljeća živi i radi u Italiji, posvetio je dobar dio svog slobodnog vremena proučavanju fenomena “krugova u žitu” te druženjem s poznatim talijanskim i svjetskim ufolozima.

Posvećenost toj temi i ugled koji ima u Italiji doveli su ga prije nekoliko godina do znakovita susreta s osobom čiji identitet još uvijek ne može otkriti.

Zamoljen je da kao posrednik progovori o projektu “Prijateljstvo“: izvanzemaljci nekoliko izvanzemaljskih populacija imali su podzemne i podvodne baze u cijelom svijetu, pa i diljem jadranske obale. Vrsta humanoidnih, inteligentnih bića, nazvanih W56, na Zemlju je došla pokušavajući ljudsku civilizaciju spasiti od ponovnog uništenja.

- Riječ je o jako osjetljivoj temi koja desetljećima izaziva podsmijeh unatoč tome što su se njome bavile ozbiljne osobe. Ne promoviram ovaj fascinantni slučaj zbog bilo kakve osobne promocije jer za to nemam nikakve potrebe. Savršeno sam svjestan činjenice da ovakvim pričama riskiram ugled koji sam godinama stvarao - kaže vrlo trezveno Nikola Duper te o detaljima svog prvog susreta od prije dvije godine s anonimnim sugovornikom, intelektualcem koji o svojim susretima s izvanzemaljcima piše knjigu, kaže:

- Bića W56 dolaze s druge strane naše galaksije, udaljene oko 100 tisuća svjetlosnih godina, ali i od drugdje. Prve baze počeli su stvarati dvadesetak kilometara ispod zemlje, odnosno mora, a jedna od mnogih baza napravljena je u blizini talijanskoga gradića Ascoli Piceno.

- Pročitao sam prvu verziju knjige mog sugovornika, cijenjenog intelektualca koji je dolazio u kontakt s izvanzemaljcima, i doista sam fasciniran. U njoj se spominju i audiosnimke komunikacija s izvanzemaljcima, zabilješke i različite vrste iskustva u zadnja četiri desetljeća, odnosno od 1956. do 1990. godine koliko su kontakti trajali - kaže nam Duper koji o projektu prepričava:

- Naziv W56 označava godinu kada su susreti u Italiji započeli, a slovo W izabrali su oni sami jer je “okrenuto prema gore“. Projekt “Prijateljstvo“ sastoji se od više različitih vrsta u smislu tjelesnih osobina i podrijetla izvanzemaljaca koji su ujedinjeni u izboru Dobra.

Narodi s kojima je moj sugovornik komunicirao su lijepi muškarci i žene, nama slični, no ekstremno visoki i po tri metra - ili veoma niski. U istom projektu “Prijateljstvo“ ima i onih koji se izgledom razlikuju od ljudi. Glavna im je karakteristika da su jako humani. Energiju koju ljubav proizvodi među ljudima nazivaju “uredda“, a zahvaljujući posebnim instrumentima tu energiju mogu pretvoriti u sve što im treba, predmete ili pak kisik koji udišu u podzemnim bazama.

U nedostatku “uredde“ umiru. A mi ljudi na Zemlji, iako je stalno spominjemo, još ne znamo što je ljubav - prenosi spoznaje svog sugovornika Nikola Duper, fasciniran misijom “Prijatelja“ na Zemlji.

- Razlog njihove prisutnosti nije da nas proučavaju, jer kažu da o nama znaju više nego mi o samima sebi. Oni su došli da nam pomognu jer naše opće stanje za njih nije zadovoljavajuće. Najviše me fascinira što kažu: kad jednom naučite lekciju koju vam želimo prenijeti, možete nas zaboraviti jer mi nismo bitni.

Puno je među nama mržnje, nasilja, nepravde i antihumanosti koju su poprimile naša znanost i tehnologija. Sami sebe definiraju kao bića koja su između materijalnog i duhovnog, pa su posrednici između nas i duhovnog svijeta.

Njihova je tehnologija zasnovana na duhovnom svijetu, potpuno neusporediva s našom tehnologijom. Ipak, one tehnologije koje su nama bliže pokušali su nam predstaviti, no to je u nama izazvalo samo želju za moći i međusobnom konkurentnošću u stjecanju i gramzivošću što ih je pak natjeralo da se povuku iz ovog projekta.

- Zašto ljudi ne vjeruju u postojanje izvanzemaljaca? Čovjek ima potrebu da sve klasificira. Kad stekne spoznaju o nečemu, onda se osjeća sigurnim. Ono što izmiče našoj kontroli stvara nemir. Ljudi koji fanatično ne vjeruju zapravo se uglavnom boje. S druge strane, većina onih koji fanatično vjeruju imaju potrebu za pomoći, pa će radije vjerovati isključivo u dobre izvanzemaljce. No bez obzira na sve, svi tražimo odgovor na pitanja tko smo, što smo, odakle smo i kamo idemo! - kaže Duper.

-----------------------------------------------------------

evo još jednog klauna

EVOLUCIJA je kriva za sve! Tako tvrde entomolog Barry O'Connor i specijalist za bolesti divljih životinja Kevin Keel.

Priče o misterioznom čudovištu koje noću napada stoku i pije krv, rasprostranjene diljem Meksika, juga SAD-a, pa čak i u Kini, čini se da su klasičan slučaj mašte koja se poigrala s uplašenim farmerima koji su u mraku vidjeli "nešto".

Chupacabra je bolesni kojot?

Objašnjenje se ne temelji isključivo na nagađanjima i teorijama, znanstvenici posjeduju i neke primjerke pronađene na mjestima "zločina". U gotovo svim slučajevima radi se o kojotima unakaženim šugom. Tijela koja su pronađena pokazuju deformiranu životinju smežurane kože i bez dlake, koja je otpala zbog bolesti.

Laicima bi pronađeni leševi izgledali neprepoznatljivo, no Keel, koji se nagledao takvih primjeraka, jasno razaznaje običnog kojota. Sarcoptes scabiei, parazit koji kod ljudi uzrokuje svrab, izrazito je opasan za kojote jer tijekom tisućljeća evolucije na njega nisu razvili otpornost. Parazit je napadao uglavnom primate, pa su ljudi stekli otpornost, što kod pasa, lisica i vukova nije slučaj.

Prilikom zaraze dolazi do sužavanja krvnih žila, zbog čega se koža smežura, a dlaka otpadne. Bolesna životinja najčešće je potpuno izluđena i više nije u stanju normalno loviti hranu, pa je moguće da u takvom stanju počne napadati stoku. Pijenje krvi vjerojatno je samo posljedica "pokvarenog telefona". O'Connor se slaže da je taj dio "čisti mit."

Filmovi krivi za čudovišne opise

Zanimljivo je spomenuti da se pojava neobičnih opisa Chupacabre podudara s filmovima koji su u to vrijeme bili popularni, ali i izvještavanjem medija i čestim greškama u prijevodima. Od prvotnog, dvonožnog oblika, čudovište je dobilo šiljke na leđima upravo u vrijeme puštanja filma "Species" u kinima diljem Puerto Rica. Kako su dokazi prikupljani, počele su priče o biću sličnijem psu, pa su i svjedočanstva postala prepuna opisa u kojima je biće sada hodalo na četiri noge.

Loren Coleman, direktor Međunarodnog kriptozoološkog muzeja u Portlandu, kao opciju ističe i manju populaciju rhesus majmuna, koji su mogli pobjeći iz laboratorija u kojem su se nad njima vršili eksperimenti s krvi. Ta vrsta se često podiže na stražnje noge. Ipak, dodaje, objašnjenje je možda puno kompliciranije, jer smo svjedoci svakodnevnog otkrivanja novih životinjskih vrsta.

Znanstvenici otkrili tajnu letećih zmija: Koriste zakone aerodinamike

Američki znanstvenici uspješno su otkrili tajnu jednog od najzanimljivijih prirodnih fenomena - mogućnost određenih azijskih vrsta zmija da lete. Do velikog otkrića tajne 'gmizanja' zrakom znanstvenici su došli snimanjem i proučavanjem kretanja tijela tih gmazova dok se nalaze u zraku.

Osim snimki, znanstvenici su na tijelo zmija postavili posebne bijele trake pomoću kojih su kretnje u zraku 'uhvatili' i računalom.

Značajan doprinos razjašnjavanju fenomena letećih zmija donio je biolog Jake Socha, s američkog Virigina Techa , koji je uz pomoć svog tima snimao gmazove kako skaču s 15 metara visokog tornja.

Azijska vrsta zmije Chrysopelea paradisi odavno je poznate po tome da se bez problema mogu preseliti s jednog na drugo, i do 20 metara udaljeno, drvo, a da pri tome ne dotaknu tlo.

Iako nitko nije mogao objasniti kako im to uspijeva, istraživanje je pokazalo kako zmije vješto koriste zakone aerodinamike te se pri tome pomažu promjenom oblika tijela, baš kao da 'jedre' zrakom.

Prilikom odraza s grana drveća, zmije spljošte tijelo te 'gmižu' kroz zrak na sličan način na koji to čine na zemlji. Njihov je let sa stabla na stablo vrlo uspješan, u sekundi prevale i do deset metara u sekundi.

Znanstvenici su izračunali kako zbroj svih sila koje djeluju na zmiju u zraku stvara uzgon dovoljan da gmaz nakon skoka ne padne na zemlju poput kamena, no isti još uvijek nije dovoljno velik da omogući dulji let.