Ja sam se isto malo zamislio jučer i zaključio da smo mi proklet narod. Nevjerojatno smo čudo.
Kad je potres, poplava, rat, kad treba skupiti milijune za bolesnu djevojčicu,... tu smo odmah spremni, složni i krećemo.
Gledam jučer, dakle par sati nakon potresa kamion pun hrane i robe već krenuo za Petrinju. Sve se već organiziralo. Skupile se potrebne stvari za ljude koje 99 posto nikad nećemo upoznat u životu. Nitko se ne pita tko je ustaša, tko partizan, tko je Torcida, tko BBB, tko ide u Crkvu, tko je nevjernik,... Nema nikakve podjele. U "ratu" smo svi braća i sestre, obitelj.
Sutra će opet biti "mir". Mi prvi na Hajdukovoj temi gdje smo svi za isti cilj, a to je veliki jaki Hajduk koji će pobjeđivati, osvajati trofeje, mi smo iskopali rovove i ni blizu se ne možemo složiti. Sutra će opet biti izbori gdje ćemo OPET glasati za istu uhljebničku vlast koja upravlja našim našim novcima, milijunima. Oni koji ne izađu na izbore će reći da je svejedno koga izaberu. Pa nije baš svejedno. Sutra ćemo se opet potući zbog neke sitnice. Sutra ćemo opet zauzeti svoje položaje i pucati po onome koji ne djeli naše stajalište o nečemu. Baš pretužno.
I tko je uglavnom pomogao sirotinji koja je stradala? Opet sirotinja. Običan radni čovjek koji ima jedva i za sebe. Razne udruge i ljudi koji su glasni kad to ne treba biti sada su ušli u svoje rupe i ne čuju se.
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.