Dobriša Cesarić

VAGONAŠI

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nakrivljeni tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ime ima:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, Bože moj,
Al nema tako velikog u gradu
K'o naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem' djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju, kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije,
Zapjeva ne'ko hrapavim glasom,
A ne'koženu bije.

Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al' mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.