POGLED IZBLIZA I POGLED IZDALEKA

Za bolje sagledavanje ukupne vrijednosti života u nekom gradu, pa tako i u slučaju Rijeke, potreban je vremenski i prostorni otklon. Potrebno je otići (Kundera kaže da ceste u rodnom gradu postoje smo da bi se otišlo), potrebno je živjeti negdje drugdje, potrebno je vraćati se povremeno-ali ne prečesto,… I tako stjecati različite perspektive da bismo upravo kroz prizmu istih mogli sagledati vrijednost grada u kojem živimo.

Subotnje šetnje po lungomare različite su od šetnji uz Seinu ili npr. Bodensko jezero, jesenski pljusak na Korzu različit je od proloma oblaka na Vaclavskim namestima, capuccino popijen na opatijskim terasama nije bitno lošiji od istog naručenog u ‘Florianu’ na Piazzi San Marco, Palach je jednako zadimljen kao slični klubovi u Beču ili Zagrebu a zalazak sunca za Učku djeluje preuranjeno u usporedbi s istim u Lisabonu ili Korčuli.

Za neRiječane mlađe generacije-osobito urbane kontinentalce, Rijeka je uglavnom cool-iz posve različitih I nerijetko nespojivih razloga. Slušao sam to godinama, i u Zagrebu, i u Trstu, i u Pragu…I gotovo svugdje I uvijek sa različitim povodima ali uvijek sa zajedničkim predznakom-cool…

Doduše, nikad nisam dublje proniknuo u smisao tog cool, jer kad god bih pitao svaki put bi odgovor bio različit...Riječi često mogu izvrnuti izvorni smisao pojma (nisu sve riječi kao npr. pahulja), pa neka cool takvim i ostane.

TKO JE RIJEKA

Definitivno, Rijeka je grad visokih urbanih vrijednosti, u Hrvatskoj uz Zagreb vjerojatno danas i jedini. Njena bogata povijest proviruje iza svakog ugla-I to ne samo ona povijest o kojoj smo učili u školi, već ona povijest o kojoj nam pričaju none i tete: ja sam od brojnih priča memorirao neke-žena od Al Caponea bila je Riječanka, Tarzan i olimpijski prvak Johnny Wiessmueller proplivao je na Delti,legendarni newyorski gradonačelnik Fiorello LaGuardia službovao je u američkom konzulatu u zgradi današnjeg Kraša na početku Korza, sa balkona Radio Rijeke govorio je Mussolini…itd..itd…

S prostornog aspekta, Rijeka ima svoj decumanus ali nema svoj cardo. Moj decumanus počinje na trsatskoj Gradini i preko Bulevarda, Konta, Korza …dotiče Volosko, lungomare I Opatiju a završava u starim Mošćenicama. (decumanus u obliku izduženih brkova Salvadora Dalia!)

Grad je stiješnjen s jedne strane morem, s druge strmim terenom i vrlo je malo prostora za planiranje bilo kakvih sadžaja.

Rijeka definitivno nije mediteranski grad,ona je srednjeevropski grad na moru-I to grad okrenut moru leđima, baš kao i Trst.

Riječani su , govoreći u hrvatskim okvirima, uljuđeni i tolerantni, pažljivim iščitavanjem crne kronike vidjet će se da u njoj uglavnom dominiraju neRiječka prezimena.

U Rijeci ljudi rijetko galame. U Rijeci su ljudi izuzetno ljubazni. U Rijeci nitko ne baca smeće kroz prozor. U Rijeci se ljudi u autobusima uglavnom ustaju starijim osobama i trudnicama. U Rijeci ljudi uglavnom gledaju svoja posla. U Rijeci nema (ili gotovo nema) blaziranih fizionomija iz jednog prosječnog zagrebačkog subotnjeg jutra pred ‘Čarlijem’. U Rijeci sve srednjoškolke ne nastoje izgledati kao Spice Girls (već više kao Alanis Morrisette ili Sinead O’Connor) a sviranje bas gitare dečkima je privlačnije od igre na lijevom krilu lokalnog prvoligaša.

Sve te riječke specifičnosti nekad nisam primjećivao a danas sam svjestan da sam se zbog njihove ukupnosti zapravo i vratio.

SEATTLE TRIGLAV OSIGURANJE & RIJEKA SUPERSONICS

Prije nekih 7-8 godina u šali sam bubnuo da je Rijeka hrvatski Seattle. Bilo je to u doba kad je Seattle bio globalno in, doba Nirvane, Soundgardena i Pearl Jama, doba meni kultnog filma Singlesi i doba kad je Xavier McDaniel redovito mlatio Charlesa Barkleya i Bill Laimbeera.

Poveznica je već tada bilo mnogo-oba su grada nacionalne kolijevke rock scene, oba su luke na sjeverozapadu zemlje, oba su veći dio godine u kiši i oba se(ili barem nekad), igra dobra košarka.

Usput, Rijeka je jedini hrvatski grad u kojem mogu zamisliti likove i odigravanje priče iz filma ‘Singles’. (Zagreb je postao previše blaziran, Splita više nema,a Osijek nekako nije to..).

Možda je usporedba jedne globalne metropole s hrvatskim gradom ne puno većim od NY Central Parka presmjela sa stanovišta da Rijeka nema ni Bil Gatesa ni Microsoft (ali zato ima Slavicu Ecclestone), nema Boeing (ali ima Torpedo), nema svog Jimmy Hendrixa (ali ima Dalibora Bruna) ni svoj Space Needle (ali ima svoj ‘neboder smrti na Turniću’).

Rijeka nema ni Mount Rainier (ali ima Učku), Rijeka nema Gehryev History of Rock Art Museum (ali ima Palach) a loptu je poput Gary Paytona vodio možda jedino Nikola Plećaš krajem sedamdesetih…

Ali ipak…u relativnim okvirima hrvatske mlačne i ustajale svakodnevnice Rijeku doista prožima slutnja i naznaka pozitivnih pomaka pa se usporedba čini ne samo logičnom već i pragmatično poticajnom.

ŠTO IMAMO, A MOGLI BISMO IMATI

Potencijal grada je velik I on se krije prije svega u ljudima, krije se i u izvanrednom položaju I logičnom slijedu makroekonomskih regionalnih kretanja.

Stvarne granice Rijeke nisu definirane kvadratnom žutom tablom na pristupima gradu, stvarne granice Rijeke su granice zbira svih mogućnosti koje nam se nude.

Rijeka je jedini grad u kojem se u istom danu može skijati i kupati.

Iz Rijeke se bez većih napora može otići na dnevni izlet na venecijanski Bienalle ili Maljevičevu retrospektivu u Beč. Ljepote Motovuna, Grožnjana i istarskih konoba u dosegu su poludnevnih izleta, baš kao i Lubenice ili Beli, shopping u Trstu ili Grazu.

U roku od desetak godina Rijeka bi mogla dobiti i novi stadion, i Muzej suvremene umjetnosti, i Studentski kampus na Trsatu u prostorima današnje vojarne. Mogla bi dobiti i svoj Coney Island na Delti, i akvarij, i klubove za oživljavanje rock scene i nekoliko novih stambenih naselja sa urbanim vilama.

Sve je to posve realno, zasnovano na stvarnom interesu građana (ali i potencijalnih investitora) te već uključeno u planske dokumente grada, prije svega u Generalni urbanistički plan koji je u završnoj fazi izrade i donošenja a u koju će se svi zainteresirani građani moći aktivno uključiti-kroz predavanja, tribine, seminare i workshope.

Hoće li se planirani programi i ostvariti, ovisi i o pojedinačnom doprinosu svakog od nas.