U cijeloj povijesti NBA lige postojao je jedan luđak koji je svaku utakmicu tretirao kao pitanje života i smrti. Dok su drugi dolazili na zagrijavanje polagano šutirajući, on je već bio u "ratnom stanju".

Izgleda kao pokretni prototip modernog košarkaša: dovoljno je visok i dug da blokira svaki šut pod obručem, ali dovoljno brz i okretan da čuva bekove na trici. Njegov šut s poludistance je čista poezija, a energija kojom hvata skokove graniči s fanatizmom.

Njegova igra bila je savršena mašina: bio je jedini u povijesti koji je šest sezona zaredom prosječno bilježio barem 20 poena, 10 skokova i 5 asistencija.

Ipak, njegova statistika bila je samo pola priče. Druga polovica bio je njegov mentalitet, sažet u nekoliko brutalnih lekcija:

1. Ne igram da bih se oznojio, igram da bih pobijedio.

2. Što je soba glasnija, ja postajem tiši. Tada je vuk najopasniji.

3. Uvijek budi spreman na rat. Nikad ne znaš kad će se dogoditi. 

Trash talk bio je njegova motivacija. Ako ne možeš podnijeti vrućinu, izađi iz kuhinje, ja sam taj koji podgrijava peć! Bio je toliko neugodan da je vječno skulirani Tim Duncan jednom prilikom izrekao koliko ga je zapravo mrzio. 

A kada je konačno podigao trofej, vrištao je rečenicu koja je postala vječni motivacijski poklič: Anything is possible!!! 

Ovaj igrač nije samo igrao košarku; on je bio "Velika Ulaznica" koja je publiku podizala na noge ne samo zakucavanjima, već i udaranjem glavom o tablu da zadrži fokus te lajanjem na protivničke bekove.

O kojem se velikanu i košarkaškom vuku radi, ujedno i mojoj malenkosti najdražem košarkašu?