Možete li elaborirati zaključni dio vašeg rada u kojem tvrdite kako nema sumnje da su Srbi u Hrvatskoj pred izumiranjem?
Posljednji popis stanovništva upozorava na spomenuti trend – u usporedbi s popisom iz 2001. u opadanju je broj onih koji se izjašnjavaju Srbima: to je uglavnom starije stanovništvo, koje živi u zapadnoj Slavoniji, na Kordunu i Baniji te u Lici i dijelu Dalmatinske zagore. Mladi ljudi koji su otišli nakon rata 1995. nisu se u te krajeve željeli vratiti, jer znaju da ondje ne mogu doći do posla, pa im je teško zamisliti da bi po povratku mogli nastaviti normalan život. S druge strane, nešto je bolje u istočnoj Slavoniji, jer ondje nije bilo masovnog egzodusa kao u ostatku zemlje. Što se tiče Srba u krajevima u kojima nisu bili većinsko stanovništvo, pojavljuje se veoma jaka asimilacija, ponajviše uslijed mješovitih brakova; znači, ako je osoba u braku s pripadnikom većinskog naroda, najvjerojatnije je da će se i djeca iz toga braka tako izjašnjavati. Tu je riječ i o svojevrsnoj etnomimikriji, skrivanju vlastitoga nacionalnog identiteta, za rata i nakon rata, na područjima koja nisu bila okupirana.

Asimilacija i etnomimikrija Možemo li dakle zaključiti da su smanjenju broja Srba pridonijeli njihov poratni egzodus, deficit mladih te, najvažnije, staro stanovništvo i asimilacija?
Točno. Kao što sam rekao, u prilog asimilaciji idu i mješoviti brakovi i etnomimikrija. Ljudima je lakše ne izjasniti se Srbima, posebno u krajevima u kojima nisu bili većinsko stanovništvo. U istočnoj Slavoniji, gdje još ima sela s većinskim srpskim stanovništvom, Srbin će puno lakše iskazati svoju nacionalnu pripadnost nego primjerice u Bjelovaru ili Sisku.

Ne govori li to da je stigmatizacija Srba iz ratnih vremena još prisutna, što generira i skrivanje nacionalne pripadnosti? To zasigurno nije svuda slučaj, barem ne u jednakoj mjeri? Možda je stigmatizacija prejaka riječ. U krajevima u kojima je bilo ratnih sukoba može biti i toga, ali ondje gdje sukoba nije bilo to nije tako izraženo. Istaknuo bih pozitivne primjere poput Gorskoga kotara ili Podravine, gdje Srbi i Hrvati žive u miru jedni pored drugih i jedni s drugima. U Gorskom kotaru nije došlo do značajnih promjena u etničkoj strukturi stanovništva, a u Podravini je asimilacija izraženija zbog mješovitih brakova. U svakom slučaju, u Podravini se Srbi prepoznaju po jeziku: oni koji govore štokavski i ijekavski su Srbi, a oni koji govore kajkavski su Hrvati. Izjašnjavanje ili skrivanje nacionalne pripadnosti ovisi o okolnostima minulog rata te predživotu i suživotu Hrvata i Srba koji se gradio stoljećima, da bi se na nekim prostorima srušio u ratovima u 20. stoljeću. Primjerice, ondje gdje za Drugoga svjetskog rata i nakon njega te u posljednjem ratu nije bilo većih sukoba, dobri su se odnosi lakše sačuvali, a najljepši je primjer Gorski kotar – Vrbovsko, Gomirje, kraj oko Delnica i jedan dio ogulinskoga kraja, oko Jasenka i Drežnice, gdje nema negativnoga nacionalnog naboja.

Koji biste identitetski element izdvojili kao važan i primaran za Srbe u Hrvatskoj?
On ovisi o starosnoj dobi: mladim je ljudima važno istaknuti da su Srbi, ali će prije toga istaknuti i svoj nadnacionalni identitet te reći da su prvo građani Evrope i Hrvatske, pa tek onda Srbi. Nacionalni element im nije toliko bitan. Starijima je nacionalni identitet ipak bitniji: oni su ponajprije Srbi koji su se, prvenstveno, identificirali kroz antifašističku borbu (identitet), koja sve više ustupa mjesto pravoslavlju. Vjera, odnosno pravoslavlje, danas je glavni identitetski stup starije i srednje generacije.

Znači, mlađe su generacije izgubile povezanost s vlastitom etničkom pripadnošću?
Da, jer jedan dio srednje generacije Srba koji je za rata živio u neokupiranom području i imao malu djecu nije toliko težio tome da ih poduči pojedinim elementima srpskog identiteta, poput ćirilice, čitanja srpskih pisaca, povijesti Srba iz Hrvatske; ni njima, očito, to nije bilo nešto bitno. Onima koji su živjeli u okupiranim područjima nacionalni identitet je mnogo bitniji, jer su odrastali u miljeu koji je to poticao.

Izumiru sela i običaji
Mnogi su Srbi u Hrvatskoj, doznajemo iz vašeg istraživanja, prešli na rimokatoličku vjeru. Iz riječi paroha iz Novoseljana upućenih jednom vašem ispitaniku isijava čuđenje o broju onih koji su se, kako kaže, došli kod njega ‘ispisati’ iz pravoslavne vjere da ne bi bili crne ovce? Ne ulazim u točnost i istinitost iskaza moga ispitanika. Činjenica je da se, konkretno na bjelovarskom području, broj Srba iznimno smanjio od popisa iz 1991. godine. Osobno mi je najtužnije područje oko Grubišnog Polja: ta bilogorska sela, koja su i prije rata bila slabo naseljena, danas su gotovo opustjela, u njima je vegetacija prešla preko kuća. Takvo je stanje i s brdskim selima u daruvarskom kraju, ali i u većem dijelu Banije, Korduna i Like.

Vratimo se nekadašnjim dobrim običajima: dolaze li i danas Hrvati Srbima i Srbi Hrvatima u goste na slave i krštenja?Kada govorimo o manastiru Lepavina, tamošnje slave pohode i Hrvati iz podravskoga kraja. Prije posljednjeg rata, u nekim selima Dalmatinske zagore u kojima nije bilo pravoslavne crkve Srbi su išli u katoličku, kada im se išlo na službu. Koliko mi je poznato, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje nije bilo rata, takvi su se običaji sačuvali i danas, iako su za rata vjerojatno bili smanjena intenziteta. Primjerice, u Ludbregu pravoslavci idu na neke katoličke proslave i slično. Najtužnije mi je područje oko Grubišnog Polja: ta bilogorska sela, koja su i prije rata bila slabo naseljena, danas su gotovo opustjela, u njima je vegetacija prešla preko kuća. Takvo je stanje i s brdskim selima u daruvarskom kraju, ali i u većem dijelu Banije, Korduna i Like

Zašto se etnički Srbi danas prilikom popisa stanovništva izjašnjavaju Hrvatima?
Riječ je o čistoj etnomimikriji, jer im se puno lakše izjasniti Hrvatima, bilo radi posla ili radi susjeda i okoline u kojoj žive. Rekao bih da su rezultati popisa stanovništva više takvi zbog prirodnog izumiranja stanovništva, odnosno opustjelih sela staraca. Takvo izjašnjavanje Srba, ponavljam, uvjetuju i mješoviti brakovi, ali postoje i situacije u kojima su i majka i otac Srbi, pa se djeca izjašnjavaju kao Hrvati, opravdavajući to činjenicom da žive u Hrvatskoj. Tako im je najlakše, ne žele ništa znati o običajima, elementima identiteta… naravno, oni će sutra i svoju djecu tako odgajati. Klima u državi i ovom dijelu Evrope ne potiče ljude da se osjećaju drugačije od većine, pa ni te roditelje ne treba okrivljavati. Takve su situacije pogotovo vidljive u većim sredinama i gradovima. No kod mladih, već sam kazao, prevladava mišljenje da iskazivanje nacionalnosti nije bitno.

Važnost ćirilice i institucija
Koliko je u tome odgovornost srpskih institucija, odnosno što ne mogu učiniti da se takav trend promijeni? Neki od vaših ispitanika navode kako ne žele biti manjina...
Dat ću vam primjer iz sjeverozapadne Hrvatske: jednoga starijeg čovjeka pitali su na izborima hoće li izabrati manjinsku listu, na što se on uvrijedio: ‘Moji su tu već tristo godina i zašto bih glasao za manjinsku listu, ja sam najprije građanin ove zemlje i ne zanima me manjinska lista!’ Unatoč tome, jasno je da u velikom dijelu Hrvatske velike srpske stranke, ponajprije SDSS, čuvaju stečena prava Srba. Mislim da čovjeku iz primjera i mnogima drugima nije dovoljno jasno objašnjeno o čemu je riječ, da nisu dovoljno informirani, pa kao starosjedioci žele glasati kao i svi ostali, jer se u protivnom osjećaju diskriminiranima ako im netko sugerira da glasaju za posebnu listu. Ali to je i slučaj s Romima, Ukrajincima, Talijanima… S potonjima sam razgovarao jednom prilikom u moslavačkoj Ciglenici i vrlo mali broj njih želio je glasati za manjinsku listu. U istočnoj Slavoniji je drugačije, ondje je SDSS Srbima omogućio jednu vrstu opstanka, kao što kaže jedna moja kazivačica.

Zanimljivo je pitanje ćirilice kao dijela srpskog identiteta u trenutku dok se ona progoni iz Vukovara: koliko je ćirilica važna vašim ispitanicima? Neki misle da se u sklopu nastavnog programa treba učiti već na početku školovanja...
To je pismo, kao što je kazala jedna moja ispitanica, distinktivan element od Hrvata, dok jezik to najčešće nije, jer u većini krajeva Srbi i Hrvati govore istim jezikom i teško je u razgovoru iščitati tko je tko. Ćirilicu, kao dio srpskog identiteta, danas najbolje čuva SKD Prosvjeta, odnosno njezina izdavačka djelatnost koja to pismo čini dostupnim u Hrvatskoj. Moji se kazivači ipak s pravom pitaju tko će knjigu izdanu na ćirilici čitati u današnjoj Hrvatskoj: stvarnost je takva da vrlo malo ljudi zna ćirilicu, a i oni stariji je već zaboravljaju. Kada vidim situaciju oko ćirilice u Vukovaru i negativan stav javnosti, mislim da bi njezino uvođenje u nastavu rezultiralo još većim kontraefektom. Možda još nije vrijeme za to, ali možda će doći i neko bolje, kada više nećemo biti u ovakvoj ekonomskoj krizi i recesiji, s čime je povezano i raspoloženje javnosti. Ali da bi ćirilicu bilo važno i korisno učiti, svakako stoji: ona je u velikom broju evropskih zemalja i glavno pismo.

Kada govorimo o očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj, kakva je generalna perspektiva? Što se može očekivati za pet godina?
U tom će smislu i ubuduće od velike važnosti biti institucije poput SPC-a, Prosvjete i drugih, poput Privrednika, SNS-a, SDSS-a, oko kojih će se uvijek okupljati krug ljudi koji žele očuvati svoj identitet. Iako su moji kazivači uglavnom pesimistični po tom pitanju, i njima je ipak stalo do toga.