KILO-KILO: ŠPRICERSKA RAPSODIJA
Piše: Zoran Ćirić Magični
Ako
se Srbija često naziva Dembelijom, čime se aludira na srpski
anarholiberalni hedonizam i samoupravni merak, onda je sasvim normalno
da njome vladaju – Dembeljani. Čemu onda zluradi komentari o
zadriglosti naših političara, koji se u narodskim kuloarima opisuju kao
podbule spodobe zadebljalog obraza i zagrljajastog stomaka? Neki
stručnjaci za političku genetiku ih opisuju kao "zaokruženi sistem koji
je začet škembe čorbom i šljivinim prepekom". Time se hoće reći da je
budućim "liderima" jaka, brljom začinjena sirotanska hrana
podarila natprosečni apetit i žudnju za svim što se progutati može.
Problemi s varenjem su već nacionalna briga i kolektivnim napinjanjem
se odvajkada rešavaju.
Ipak, u svetu gde se krka i loče na virman
(virtuelni ček bez virtuelnog pokrića) nužno se javljaju nuspojave koje
novouspostavljeni legalizam višekratno teraju na klozetsku šolju. Možda
i zbog toga neki od naših uglednih gradjana tretiraju kreditne kartice
kao toalet-papir.
Vidite, dragi moji,
kada je donet Zakon o sukobu interesa, ovdašnji političari su mu se
bezbolno prilagodili tako što su pored žena nabavili i ljubavnice, da
pogana javnost ne kaže kako njihove vodje sve trpaju pod isti krov i u
istu slamaricu. Plus se krenulo u ažurno raspisivanje tendera za
sekretarice, asistentice, prevoditeljke i ostale savetnice za muški
fitnes.
Ali, kada neki nesavesni elementi u Skupštini izglasaše Zakon o zabrani konzumiranja alkohola na radnom mestu – pojavio se pravni vakuum
koji se mogao rešiti jedino prećutnim lex specialisom. Jer, kako biti
političar a ne odgovoriti na zdravicu svojih glasača? Ili kako ne
počastiti kolegu iz inostranstva nekom ljutom domaćom? Em to
nalaže protokol i nacionalno vaspitanje, em se na taj način vrši
najefektnija promocija srpskih brendova ("rakijaštvo" je jedina oblast
u kojoj imamo više od jednog proizvoda koji jesu naši "zaštitni znaci").
E,
sad, znam ja šta je narodu na pameti: Ako bi se držali zakona kao pijan
plota – onda bi porastao broj nezaposlenih pijanaca, ali bi zato došlo
do istrebljivanja političara! Hm, deluje primamljivo taj dil, ali
manimo se pravedničkog humora. Zar u eri kada se ljudska prava štite
više od samih ljudi, želimo da baš u našoj državi sprovedemo genocid
čitave jedne vrste, da ne kažem profesije? Jedva smo odvikli
decu da se igraju Partizana i Nemaca, a sada bi trebalo da se roditelji
zaigraju šerifa i sudija!?! Zar zbog jednog arhetipskog običaja - da se
pije kad se šljoka! - treba reći zbogom samoupravnoj demokratiji, i to
u trenutku kada samoupravljanje odnosi pobedu nad tranzicijom?
Magični, pored slivnika...
Oprez,
dragi moji socijalci, ovo miriše na gadnu nameštaljku. Razmislite sami,
izmedju dva gutljaja, šta bi nas snašlo ako bi se takav scenario
pretočio u stvarnost. Da, bila bi to vrlo filmska stvarnost. Sa gomilom
pirotehničkih efekata... Pa, nema te humanističke intervencije
koja bi nas spasla ako upadnemo u ludilo izazvano ozakonjenim moralom!
I nema tog premudrog antisrpstva koje bi makar objasnilo naše
divljaštvo spram lidera koje smo sami birali! Što samo govori o
notornoj činjenici da iza postoktobarskog legalizma stoji isključivo
naš famozni inat.
Otuda i sve te zlobne
priče o podgojenoj višoj klasi u našim redovima. A niko da se zapita da
li je moguće valjano i svestrano diskutovati o ekologiji i efektu
"staklene bašte", ako se ne mezeti probrani zeleniš? Koji zakonito
priziva rakiju - kao što beba priziva majčinu sisu.
I
pored vladajućih predrasuda, ponekad doista nije prijatno zamisliti
sebe u koži srpskih političara. Bez prežderavanja i oblokavanja teško
se takvo breme nosi. Kakvo breme, čujem dežurne cinike. U redu, daću
vam primer za vašu skeptičnu grbaču.
Hajde,
recite mi kako drugačije razgovarati o raspodeli direktora, sudija i
predsednika upravnih odbora nego ustiju punih morskih plodova i
specijalteta kineske i indijske kuhinje – a sve sa ciljem da se zbuni
unutrašnji neprijatelj?
Naravno da se
jagnjeće pečenje, garnirano jaretinom i svinjetinom, podrazumeva čim se
progovori o zaštiti životinja. Paradoks? Pa, ne bi ovi naši nikada
tupili o reformi šinterstva da ih komesari EU ne teraju na to!
Kada
se na zatvorenim plenumima diskutuje o Vojinom evropeizmu onda se
obavezno kusa kavijar sa nanovačom, bez tosta i limuna. Nijedna
rasprava o Borisovom nacionalnom prosvećenju ne može da prodje bez
integralnog ajvara i pogače od sojinog brašna, premazane votkom. Dok na
red dodje Dinkićevo pranje privatizacije, politički drugovi već umaču
kulen u čašu prepunjenu izvetrelog šampanjca. Kako bi mogli da
progutaju temu...
Dakle? I dalje ste siti
onih što su začepljeni na pogrešnom mestu, onih što pate od zatvora na
slobodi? Ne brinite, ima rešenja i za vaš problem. Prosto, sledeći put
glasajte za političare koji imaju bulimiju. Ali nemojte posle da se
žalite kako nam država smrdi na bljucku. Setite se poslovice iz
Solaninog zavičaja:
Što trezvenom zaudara, pijanom miriše.