18.01.2009
NEDUŽAN 55 DANA U SAMICI
Milenko
Kuzmanović, ni kriv ni dužan, robijao je u Hrvatskoj zbog ubistva Ive
Pukanića. Prvo su ga policajci izubijali. Zatim je čamio u zatvoru.
Prvih 15 dana nije spavao, a posle se budio na 15 minuta
 |
| s1 |
DOZVOLILI
MU DA SE PRESVUČE TEK POSLE 19 DANA... Kuzmanovićevi advokati spremili tužbu
protiv hrvatske policije i države |
Prostorija dva sa dva, metalni krevet, sto,
stolica i čučavac. Ambijent jedinstven samo za jedno mesto - zatvorsku samicu u
kojoj je Milenko Kuzmanović (25) proveo ni kriv ni dužan 55 dana. Teška metalna
vrata samice u zagrebačkom istražnom zatvoru Remetinac otvarala su se samo
triput dnevno na desetak sekundi kako bi stražar ubacio nešto što bi trebalo da
liči na obrok. Istina, dozvolili su mu da se za dva meseca istušira dvaput i da
posle 19 dana presvuče garderobu u kojoj je uhapšen na parkingu odmarališta Spačva
na nekoliko kilometara od granice sa Srbijom.
Kada je Kuzmanović 29. oktobra krenuo iz Beograda
ka Hrvatskoj kako bi dostavio poznaniku Robertu Mataniću punomoćje advokata,
nije ni pomišljao da će noć, umesto na svom radnom mestu, provesti u zagrebačkoj
policiji kao osumnjičeni za pomaganje u ubistvu urednika „Nacionala" Ive
Pukanića.
Uhapšen na parkingu
- S Robertom, koga sam upoznao pre osam godina na
Sajmu automobila u Beogradu, trebalo je da se nađem oko šest popodne. Malo sam
kasnio. Kada sam stigao do Spačve, izašao sam iz kola da se protegnem i popijem
malo vode. Parking je bio pun policije, nešto se dešavalo, ali nisam obraćao pažnju.
Posle samo nekoliko minuta, policajci su naskočili na mene i oborili me na
beton. Licem sam bio okrenut prema tlu, dok me nekoliko policajaca čvrsto držalo.
U jednom trenutku sam pokušao da okrenem glavu jer mi je brada bila
priljubljena uz asfalt, ali odmah su počeli da me šutiraju. Ležao sam tako bar
45 minuta. Niko mi ništa nije govorio. Nisam imao pojma šta se događa - seća se
Milenko početka dvomesečnog pakla koji je prošao kao osumnjičeni da je Robertu
Mataniću trebalo da omogući beg iz Hrvatske.
Ubacili su ga u policijski auto i krenuli put
Zagreba.
- Niko mi ništa nije govorio niti sam znao zašto
me policija hapsi. Samo sam potpisao potvrdu o oduzetim stvarima. Na dvadesetak
kilometara ispred Zagreba smo se zaustavili na odmaralištu Stari hrastovi.
Odveli su me na sporedni parking iza nekog kontejnera za građevinski materijal.
Izvukli su me iz auta, a dvojica policajaca u civilu su rekli ostalima da se
sklone. Ostali smo samo nas trojica. Tada je počelo ubeđivanje batinama da
priznam da sam ja doneo eksploziv Mataniću i da me Matanić već cinkari. Kad su
videli da neću ništa da priznam, počeli su da me udaraju šakama u stomak. To im
je savetovao jedan od policajaca rekavši da se tu ne vide masnice. Tada sam tek
saznao za Matanića i eksploziv, a za smrt Ive Pukanića sam tek kasnije čuo.
 |
| s2 |
Posle pola sata batinanja, Kuzmanović je sproveden
u policijsku stanicu, gde su ga ispitivali skoro 24 sata.
- Posle toga su me odvezli negde na spavanje. Nije
to bio ni zatvor ni pritvor. Delovalo je kao neka kuća.
Usledila su saslušanja istražnog sudije, pretres
automobila, telefona. Ništa nije nađeno. Ipak, pritvor mu je produžen dvaput.
- Nisu mi dozvolili nikome da se javim. Porodica
je saznala da sam uhapšen preko medija. Ambasada je dobila obaveštenje tek
posle osam dana. Naš vicekonzul uspeo je da dobije dozvolu da me poseti tek pet
dana nakon toga. To je bio moj prvi susret s nekim ko nije policajac ili stražar.
Svetlo samo noću
Tražio je poligraf, suočenje s Matanićem, kontakt
s porodicom, ali ništa mu nisu dozvolili. Za to vreme svaki dan, naredna dva
meseca mu je bio isti. Čitao je grafite po zidovima samice jer novine, knjige i
ukrštenice nisu dozvolili. Verovao je da će baš narednog dana neko shvatiti da
je sve bilo greška i da će biti slobodan.
- Smrači se oko pet, a oni neće da upale svetlo.
Upale ga tek u 11 pa ostave tokom cele noći. Prvih 15 dana uopšte nisam spavao,
a i posle toga sam se budio na svakih 15 minuta. Trzao sam se na svaki šum,
lupanje vratima. Ipak, uspeo sam da ostanem psihički stabilan. Nisam mogao da
verujem šta mi se dešava, ali sam bio siguran da će sve na kraju biti dobro jer
nisam imao ni trunku krivice.
Na katoličko Badnje veče vrata samice su se otvorila.
Milenko je već legao. Oko 10 su ušli u sobu i rekli mu da se pakuje i da je
slobodan. U međuvremenu je ostao bez posla, ali je uspeo da se povrati posle
pakla kroz koji je prošao. A za to će po svoj prilici država Hrvatska morati
debelo da plati. Njegovi advokati su već napisali tužbe i protiv države i
protiv policije. Ni tužba sudu u Strazburu nije isključena!



[uredio Patriots - 18. siječnja 2009. u 14:45]