Oko njihovih političkih stavova samo cirkuliše prevelika doza mržnje prema Srbiji.

Žašto ih ne pohapse zbog protivustavnog ponašanja ispoljenog u vidu zalaganja da se prizna nezavisno Kosovo, ako ako ektremni anacionalni šljam može imati ogroman medijski prostor, zašto identičan vermenski period na elektronskim medijima ne prepustiti i budaletinama iz "Naši", "Krv i Čast", " Nacionalni stroj"...

Ma, to! Mediji - budaletinama. I jednim i drugim!

A možda će i svanuti danu Srbiji kada nećemo jedni druge unapred proglašavati kurvama, budaletinama, izdajicama, pederima i sl. Već ćemo prvo sesti za nekakav zajednički sto i zaista saslušati jedni druge. Znam da to u ovom trenutku zvuči kao sci-fi, obzirom da je jedna od najrasprostranjenijih osobina medju Srbljem to da svi sve znamo. Levičari znaju sve o desničarima i obrnuto. Vernici o nevernicima i obrnuto... Pa nam tako i jezik pun lepih imenica kao što su, "kurve", "drolje (u crnom)", "žuti", "crni", "nacisti", "pederi",  "fašisti", itd...

Kauboj, nisi me baš shvatio. Moje pitanje o "izboru" nije podrazumevalo nekakav racionalni sud i izbor vere, već me samo zanima, da li je neko mrtav-ladan samo preuzeo religiju od svojih roditelja, ili je ZAISTA LIČNO osetio nekakav NAD-racionalni poziv da veruje, recimo, u Isusa sina Božijeg, ili Muhameda kao poslednjeg proroka...
Ne mora to uopše da bude racionalna odluka. Zanima me samo da li je čovek dao šansu i nekim drugim religijama da ga "prizovu sebi" ili je odmah preuzeo ono što su mu roditelji utuvili u glavu. A to je, priznaćeš, veoma racionalno ispiranje mozga sa njihove strane. Odn. veoma plansko usadjivanje religije u novu generaciju.

pa te lepe imenice koje pominjes jednostavno postoje u svim drzavama ovog sveta
pa podji od USA a tamo nazalost ovi pridevi o bojama imaju jos negativniji prizvuk
prosto tu smo gde smo i uopste nismo ekskluzivitet po pitanju netolerancije 

A ok ako je tako.  Napisao si nešto u smislu da "nekritički prihvaćamo roditeljsku religiju", pa me to zavelo...

Bit će izgleda da se ne razumijemo.
Religija kao i svaka druga tvorevina ljudskog duha je legitimni objekt misaone, kritičke ili kakvegod druge refleksije. Očigledni primjeri toga jesu i teorijske, uvjetno rečeno i "znanstvene" discipline, poput sociologije religije, filozofije religije, povijesti religije, religijske kulture, religijske komparatistike..., pa i same teologije. U osnovi teorijske aparature svake od njih je stanovita sistematska racionalnost i kritičko promišljanje i propitivanje svog objekta. Donekle čak i u samoj teologiji. Ne vidim zašto bi nekakav "vjernički" status bio nekakav kvalifikacijski uvjet da bi se kritički raspravljalo o religiji.
Dakle, religija svakako "podliježe kritičkom razmišljanju". Ona možda nije, barem ne s nekakavog konvencionalnog motrišta poprište kritičkog razmišljanja, ali o tome bi se dalo raspravljati. Suptilnije nijansiranija rasprava o tome bi nas možda dovela i do pomnijeg sagledavanja karaktera untarreligjskih "kriticizama" poput reformacije, bogumilstva, patarenstva, husitizma, teologije oslobođenja, šiitskog islama, vahbitizma, budizma i još koječega.

Demagogoija.

Zašto uzalud sedati za zajednički sto sa napr. Natašom Kandić, kad se unapred zna da se diskusija neće završiti "sporazumom" nego "krvoprolićem".

Ti želiš da se još više produbi, ionako već, ogromna ideloška provalija između dve verbalno zaraćene strane?

To uopće nisam rekao.  Naravno da se o religiji može kritički raspravljati, i to jako zanimljivo najčešće.
Ali nikako ne u onom smislu u kojem je profesor započeo ovu diskusiju (tj. barem kako sam ga ja prvo shvatio pa napisao svoj prvi komentar) - kako kritički prihvatiti ili odabrati religiju...



Naravno da je unutar raznih religija dolazilo do kriticizama, ali ako smijem primijetiti, svaki taj kriticizam je doveo do nekog rascijepa unutar religije ili do osnivanja potpuno nove religije.  A najčešće je to dovodilo do velikih krvoprolića, koje u nekim slučajevima traje i do dan-danas.  (Budisti su valjda ona poslovična iznimka koja potvrđuje pravilo...)
Toliko o tome koliko je religija podložna kritičkom razmišljanju.  Ni jedna religija to ne može izdržati a da se ne rascijepi ko zrela lubenica.
EDIT: Ovaj gornji komentar moram ograničiti na ove "zapadne religije" - kršćanstvo, judaizam, islam.  Ne znam dovoljno o hinduizmu, budizmu, šintoizmu... da bih mogao davati takve sudove o njima.

Brate, offtopic smo samo tako... možda da prenesemo ovu (meni zanimljivu) diskusiju negdje drugdje?  Ali. pošto raspravljam s osnivačem topica, malko mi je lakše.

Ne, greh Amfilohija je sto je uopste govorio o eventualnoj paradi "pedercina". Ovo nije srednji vek, gde se crkva mesa u sve i svasta. Tako bi i crkva morala da se prilagodjava novom vremenu. Neka svestenici brinu o duhovnom stanju nacije, a svetovno neka prepuste drugima. Sto rece Dule Savic, ako Amfilohije zeli da se bavi necim sto ne spada u njegov domen, neka se kandiduje na izborima, pa neka resava stvari.

A njegov govor na Djindjicevoj sahrani je vise licio na nekakvu predizbornu kampanju, nego na posmrtno slovo u cast pokojnika.