Nije bitno koliko je ljudi bilo na Slobodanovoj sahrani (taj broj je otprilike broj ljudi koji nisu ostali razocarani rezultatima njegove politike), bitno je koliko ljudi je Slobodan uspio okupiti u danima kada je dozivljen kao novi srpski vozd, necemo se lagati i nismo senilni, gotovo da nije bilo Srbina koji mu nije aplaudirao kada je rekao "vas nece niko da bije", spasitelj srpstva na Kosmetu, obecavao je kule i gradove, da i neke nove bitke nisu iskljucene prijeteci prstom zapadnim susjedima na odusevljenje i okupljene i neokupljene mase, Srbi sa zapadne strane Drine u njega su gledali kao u sveca (kad smo vec kod svetaca) i covjeka koji ce im ispuniti davnasnji san, ujedinjenje sa maticom.

Kad je popusio na svim frontovima (i u onim bitkama koje je najavio) malo ko mu je vise imao razloga doci na sahranu.

Ona slika sa prethodne strane je stavljena cisto u kontekstu svetosti doticnog covjeka. O kojoj se toliko pise (ovdje), i govori (opcenito). Je li on cijenio ili prezirao Ratka Mladica, ili Radovana Karadzica, to zna samo on. I opcenito kako srpski narod dozivljava ova dva covjeka (i cijelu ideju za koju su se oni borili, koja nije njihova, iz njihove glave izasla, cisto da naglasim jer oni su samo vojnici jedne "svete ideje" koja traje odavno, kad smo vec kod svetosti), to me iskreno budi receno vise i ne interesira jer mi smo sa tom idejom obrisali pod.