Veliki dan za srpski olimpizam danas. Uzeli su prva olimpijska zlata u Riu, čak 4... I onda ih je njihov predstavnik podijelio njemačkom ženskom četvercu, olimpijskim pobjednicama. Ovo je najbliže šta će Srbija doći olimpijskom zlatu na ovim OI.

Nemojmo ismijavati naše sportske prijatelje iz Srbije. Možda nisu tako dobro kao Hrvati koji već imaju dva zlata, al to ne znači da i oni neće osvojiti koju medalju. Istina, teško kao Hrvati zlata, al do nekog srebra il bronce bi mogli doći.

Ne znam na kojim drogama su Vučići/Dačići i ostali srbijanski političari... Stalno neke zamjene teza kao da je Hrvatska ubijala Srbe po Kragujvcu, Beogradu i ostalim kasabama, a ne obrnuto...

O nekoj ustašizaciji i ugroženosti Srba al kad bi napravili anketu na bar 1000 Srba iz svih dijelova Hrvatske 980 bi ih reklo da nije diskriminirano ni ugroženo, i bolje žive 10 puta nego da žive u Srbiji. Tko je sposoban i radišan fino živi osim možda u nekim pasivnim krajevima u Hrvatskoj kao Slavonija odakle svi bježe glavom bez obzira..

Srbi u Hrvatskoj nisu ugroženi, a neman ništa protiv da Vučići i Šešelji četnikuju, što više to bolje jer ne želimo nikakvo približavanje s vama, što udaljeniji to bolje, najradije kineski zid na Dunavu s obe strane a u unav pustit 10 000 krokodila..

I nemojte u EU nije vam mjesto tu, još živite u kamenom dobu, jedan francuski pustolov koji putuje i bilježi dojmove za Srbiju je napisao da osim Beograda sve je to prema jugu dole jedna Ciganska zemlja, da je taki dojam stekao kao da na svakom uglu vidiš cigane i očajnu infrastrukturu u bijedu.

roberto, roberto, znaš da su cigani, ali najljepši... a pošto Vuco kaže da još bolje jebu, onda je bolje bataliti sve to.

Pušti ih neke se podave u svom ciganluku, đe ćeš im na svu muku još i krokodile slati

Buduci srpski premijer, Sasa Radulovic!!! Vucicev kraj je vec poceo, nebitan lik.

Kuhinja i njena terasa u našem stanu su gledale na Dobrovoljačku ulicu. Ni trideset metara daleko. Preko nje sam prešao gotovo svaki dan prve polovine svog života barem dva puta. Često i deset puta. Do škole, do trafike, do samoposluge, do reke, u grad.

 

Ovo je lična priča. Ovo nije politička priča. Osećam gađenje i prezir prema svima koji od ličnih priča prave političke.

Odrastanje je bilo lepo. Bilo je skromno. Pomalo tesno. Ali pre svega lepo. Roditelji su završili fakultete u Beogradu i u duhu vremena šezdesetih, bez ikakve zadrške, promenili grad. I moji, i roditelji mnogih prijatelja, i roditelji moje supruge. Mogao je biti i bilo koji drugi grad. Nije bilo važno.

I nismo se delili. Po bilo kom osnovu. Čak ni po materijalnom, a kamoli nekom drugom. Bilo je samo važno ko si, ne od koga si. Poštovali smo običaje komšija, kao što su i oni poštovali naše. I kao klinci furali neku svoju furku. Slušali smo Azru i EKV, Buldožer i Kazalište, Clash i Headse. I nije nas interesovala politika. Interesovao nas je život i lepe stvari u njemu. Ovo sve je počelo da se menja krajem osamdesetih godina.

Zemlju sam napustio krajem osamdesetih. Postala je tesna. Moja porodica nije. Moji prijatelji nisu. Oni su to počeli da rade posle maja 1992.

Moj otac je bio lekar. Načelnik saniteta druge armijske oblasti. Ubijen je u sanitetskom vozilu, na prednjem sedištu, trećeg maja 1992. godine hicem u glavu iz neposredne blizine. Na 150 metara od stana u kojem sam odrastao i u kome smo živeli 25 godina, u ulici koju sam prešao hiljade puta, na mestu pored koga sam prošao hiljade puta. I kao da su se uplašili malo od toga i od prizora, nisu reagovali kada je vozač instinktivno stao na gas i uspeo da se pored svih probije i prođe, i pored unproforovog vozila izađe iz obruča i stigne do vojne bolnice.

Majka je pobegla iz stana. Čula je da se nešto desilo. Nije znala šta. Na 150 metara od stana. Samo teška i turobna slutnja kao tona na grudima. Komšije nisu htele ništa da kažu. Samo su gledale na stranu. U stanu su ostale sve lične stvari. Dokumenti. Sve porodične fotografije. Filmovi sa letovanja. Oni koji su se kasnije uselili su sve ili bacili ili razmenili sa nekim drugim. Ništa nije ostalo.

Posle par dana traganja, očevo telo je pronašla u vojnoj bolnici. Oko dozvole i transporta tela za Beograd su morali pregovarati. Trajalo je danima. Telo je primio doktor Stanković na VMA. Majci nisam dao da ocu vidi lice. Mislim da ne bi podnela. Samo mu je držala ruku. I plakala.

Svi zločini su individualni. Zna se ko je smislio i planirao ratni zločin u Dobrovoljačkoj, i šta je hteo da postigne. Zna se i ko je izvršio smišljeno, ko je izdao narađenje i ko je povukao okidač. Za svakog čoveka koji je ubijen.

Jedan zločin ne poništava drugi niti ga čini manje zločinom. Ako u razgovor o jednom zločinu uvodite drugi kao protivtežu, niste čovek.

Ko god izvrši zločin, bez obzira na to koliko "uzvišen" mu je cilj, je zločinac. Bez obzira na vašu borbu i politiku, zločin je zločin.

Bez obzira na to ko ste, zločin zahteva kaznu. Kaznu sprovodi društvo. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već prvo i prevashodno zbog sebe. Da bi moglo da se zove društvo. U protivnom, niste društvo.

Ako vam trebaju korumpirani međunarodni "tužioci" da procesuirate zločince u vlastitim redovima, niste društvo. Postoje neka druga imena za to šta ste. Ako se sakrivate iza korumpiranih međunarodnih "tužilaca" i mislite da je u interesu vašeg društva da se zločin ne kazni, niste društvo.

Sakrivati zločin je zločin. Ako to ne znate, niste čovek.

Socio-lingvistički problem koji u Srbiji nadilazi okvire zdravog razuma. Riječ kao riječ je toliko tamo stigmatizirana da je to teško za opisati. Opća histerije nastaje na spomen te riječi. Riječ koja u srpskom društvu znači najveću mogući ljagu. Koristi se i prisutna je i gdje joj je mjesto i gdje nije. Bilo koja vrsta nesloge oni oznaačavaju "ustaštvom". Dolazi do tragikomičnih situacija da se međusobno delije i grobari etiketiraju "ustašama". 
A što se tiče političkog djelovanja je stanje još gore i opasnije. Jako dobro se zna ne što ta riječ znači, več koja je to stigma kad se nekoga etiketira za "ustašu" ili da provodi "ustaštvo", koristi se kao poziv na linč! Teško je zdravorazumski objasniti kad se iz Srbije za Hrvate, hrvatske političare, i politiku i političko djelovanje pokušava nekoga optžiti za "ustaštvo", a kamo li kad se unutar srpskog korpusa korista ta riječ u najpogrdnijem, najnegativnijem značenju. I nije to ništa posebno novo, pa devetog marta se orilo ustaše, ustaše..... Ali ovo je izvan okvira zdravog razuma, pa naravno da svaki političar, dužnosnik iz RH po prirodi stvari se mora zalagati za interes RH, a po Srbiji bilo kaja vrst navlačenja na hrvatsku stranu je skoro pa po deafaltu "ustašizacija". Po meni je ovo opće ludilo, ako imaju razlog i potrebu i opravdanje za prosvijdne note, ok. Ali taj termin "ustaša" i izvedenice bi trebali prestati koristiti u političkom, diplomaskom riječniku, ne zato da bi se bilo što zabašurilo ili revizioniralo, već jednostavno ta riječ pobuđuje tamo toliko žestoke a iracionalne emocije među ljudima da zbilja više nema smisla ju koristiti niti u light govoru, niti u slengu, u žargonu. Riječ je toliko izlizana a sad već u političkom riječniku među Srbima i toliko isprazna da stvarno postaje skoro pa šuplja i isprazna. Samo bez veze unosi pomutnju.....Mislim, to skoro pa ne možeš ništa niti izgovoriti, napisti, izraziti neki stav, odma ide "ustaša" a to u prijevodu znači čisto želja i potreba da se (najčešče ideološkog ili političkog protivnika) diskreditira. Ništa drugo! 

Java, kidas ovu filozofiju. Jel imas neku rec kao sinonim da prenesem nasima ovde? :)

Inace, za partizanovce se kaze da su ustase, jer je Partizan hrvatski klub iz Zagreba i jer su reprezentativci NDH igrali za njega.

Što ti treba? Riječ sinonim u kojem značenju? u značenju ljage? ili što?