piše: Tomislav Marković

Onda kada nema mogućnosti za oružanu agresiju, onda prelaze na obilježavanje 'srpskog kulturnog prostora'. Po njima jedini put koji vodi do oporavka srpske kulture i društva započinje pažljivim iščitavanjem tekstova 'izdajnika'. "Najslabije tačke srpske kulture" je naslov u Politici s plemenitim namijerama da se lociraju krizna žarišta srpske duhovnosti i ponude riješenja za nagomilane probleme. Autorskim tekstovima oglašavaju su se brojni kulturni djelatnici, pjesnici, pisci, redatelji, nekoliko bivših ministara kulture, kao i aktualni resorni ministar Vladan Vukosavljević. Svatko daje svoju dijagnozu, pokušavajući utvrditi zašto je nesretna kultura u tradicionalno nepovoljnom položaju. U dijagnozama prevladava uobičajena kuknjava zbog malih izdvajanja iz proračuna, pa se apelira za finansijski spas institucija poput Srpske književne zadruge ili Letopisa Matice srpske, ali ima i originalnijih pogleda o problemima srpske kulture.
Milovan Danojlić vidi problem u "rajetinskoj poslušnosti", uprkos tome što desetljećima živi u Parizu: "U jednom dijelu elite pojavila se rajetinska poslušnost prema silnicima koji su pokušali Srbiji nametnuti kolonijalni status. Tu je i stokholmski sindrom tj. prihvaćanje i opravdavanje razloga nadmoćnih neprijatelja". Pod silnicima i nadmoćnim neprijateljima podrazumijeva zapadne zemlje, a optužba se najvjerojatnije odnosi na malobrojne kulturne djelatnike u Srbiji koji imaju opasnu izdajničku naviku da na nedavnu ratnu prošlost gledaju u svijetlu činjenica, a ne po nacionalističkoj propagandi, a kojoj i Danojlić daje svoj doprinos. Njemu nije problem što je šezdesetih godina pisao čestitke Titu, ili što je Miloševićev dolazak na vlast pozdravio ljubavnim pismom koje je objavio na naslovnoj strani Književnih novina. A ne vidi problem ni u svojim stihovima tipa: problemi savijesti nisu laki, a ni ubojice nisu mazohisti, pa bi za Hirošimu i Nagasaki u Srebrenici savijest očistili. Po njemu sluganski odnos umjetnika prema vladarima ne ugrožava kulturu, ne ugrožava ju niti apsolutno nepostojanje empatije prema žrtvama genocida koji su izvršili njegovi sličnomišljenici. Njemu su jedini problem izrodi koji Europu ne vide kao zakletog neprijatelja. 
Nada Popović Perišić ministrica kulture iz vremena Miloševića zalaže se za "novu kulturu dijaloga, dijaloga izvan sukobljenih diskursa", ona je za neku vrstu "pregovaranja o vrijednostima koje treba uspostaviti, održavati i dijeliti". Za vrijeme njenog ministriranja (1994–1998) kultura dijaloga bila je na takvom nivou, naročito po onim medijima koji su sotonizirali demokratsku oporbu, dok se dijalog s prosvjednicima 96/97 vodio uglavnom između policijskih pendreka i nezaštićenih tijela prosvijednika. Ona je godinu u kojoj su srpske snage izvršile genocid u Srebrenici proglasila za "godinu kulture" uz slogan "Lepše je sa kulturom". Milošević je spaljivao Bosnu, a ona se navodno borila protiv kiča u umjetnosti. Ne znamo da li takva podjela rada spada u te vrijednosti koje bi sad trebalo "uspostaviti, održavati, dijeliti"? Ili je najveća kulturna vrijednost Srbije zaborav, guranje pod tepih sudjelovanja u zločinačkom režimu i pranje životopisa.
Matija Bećković, notorni nacionalistički bard predlaže donošenje lex specialis kojim bi se osigurao opstanak Srpskoj književnoj zadruzi. Sve što je Bećković branio (od Kosova do Crne Gore u zajednici sa Srbijom) pobjeglo je od Srbije glavom bez obzira. Otkad je Dobrica Ćosić postao predsjednik te zadruge 1969. ta izdavačka kuća postala je nacionalističko leglo. Tu bi, pored egzorcizma, pomogla jedino smjena uprave i dovođenje ljudi koji ostatak svijeta ne gledaju kroz nišan, ali to nikome ne pada na pamet.
Vladan Vukosavljević sadašnji ministar kulture plasira neke teze Strategije za razvoj kulture. Po njemu bi osnovni zadatak svake kulturne politike morao biti  prepoznavanje produktivne kulturne jezgre, onakvih temeljnih načela kulture gdje bi očuvanje i predaja toga narednoj generaciji bilo uvećano s najvrijednijim dostignućima sadšnjeg vremena. Samo nije baš lako utvrditi, što bi bila ta "produktivna kulturna jezgra"? Ali to opasno podsjeća na fantazam uz svijest da postoji nešto kao glavna, dominantna, jedna i jedinstvena nacionalna tradicija koju treba čuvati i njegovati. Teško je zamisliti da bi se u toj jezgri istovremeno mogli naći i srednjovijekovni spisi i blasfemična poezija Branka Ve Poljanskog. A gdje bi se tu pozicioniralo inokosne autore koji su unaprijed odbili biti dio neke jezgre? Neki čak kao da su slutili ovakve ministre kulture? Npr. Moni de Buli  je čak pisao: "Nek zapamte ariviste, ulizice, profesorske njuške i svi vatrogasci duha: meni je potpuno vuršt, još bolje, meni je drago što neću da uđem u istoriju srpske književnosti". Osnovna odlika svake kulture je pluralitet tradicije, poetika stilova a ne nikakva svođenja na jednu jezgru, jednostavno za kulturu to nije moguće. Vukosavljević predlaže "označiti srpski kulturni prostor, odnosno prostor na kojem je srpski narod tijekom povijesti ostavio nesumnjive tragove svoga postojanja". On pojašnjava da: "kulturni prostor naroda se često ne poklapa s njegovim državnim prostorom, nego se prostire i prekogranično". Srpski političari o obilježavanju teritorija! Onda kada okolnosti to dopuštaju tada srpski političari crtaju karte i prekrajaju granice, uz  pomoć tenkova, haubica i masovnih ubojica. A onda kada nema prilike za oružanu agresiju, onda  prelaze na obilježavanje "srpskog kulturnog prostora". Nekad se govorilo o srpskom duhovnom prostoru koji se ne poklapa s državnim granicama Srbije, pa tu povijesnu "grešku" treba ispraviti proširenjem teritorija po logici "gdje su srpski grobovi, tu su i srpske zemlje". Ovo danas je mirnodopska varijanta te zamisli, a koja nije čak ni originalna jer dolazi iz ideje o Lebensraumu koja je bila popularna u "njemačkom duhovnom prostoru" negdje od 1933. i 1945. Iz te šeme su i ministrove žalopojke zbog  "prevelikog upliva tuđica" koje Srbima uništavaju jezik, ali i žalopojke nad slabašnom i nezaštićenom ćirilicom koja gubi bitku od klete latinice. Sve su to najopćenitije od svih općih mjesta nacionalističke naracije a koja sa kulturom imaju veze otprilike kao i magarac sa kantarom. Problem srpske kulture je što su ju pretvorili u kulturu zločina i smrti. Jer su pisci i intelektualci Miloševiću dali ideološku kamu za klanje Jugoslavije. A poslije ratovanja je kultura sama sebe proglasila dovoljno jakom da provede asanaciju mentalnog terena, a to pokušava transformirajući se u kulturu poricanja. Oni koji su pružili otpor nacionalističkom zlu ostali su na marginama do danas. Jedini put koji može dovesti do oporavka srpske kulture je čitanje tekstova Radomira Konstantinovića, Miodraga Stanisavljevića, Bore Ćosića, Slobodana Blagojevića, Predraga Čudića, Ibrahima Hadžića i ostalih "izdajnika". Jedino se tu može pronaći izlaz iz ćorsokaka u koji je zaglibila srpska kultura. Sve drugo je samo nastavak koprcanja u nacionalističkom blatu koje traje već trideset godina.