To je jako velika razlika.

tako i Srbi koji su pratili ovog gosta kažu da taj njihov nije istoričar, nego povjesničar. Zapravo i nije njihov

danas više ne postoji ovisnost o klasičnim medijima i svatko može pokrenut svoj podcast ili se snimit za Jubitu, s vremenom postat slavan i praćen, tako da bilo koji povjesničar može svoje znanje prezentirat široj javnosti i nametnut se kao povjesničarski influenser

drugo, 98 posto povjesničara se ne želi javno profilirati jer ono što je naučio tijekom svojeg školovanja + ako se i dalje u životu profesionalno bavi znanošću se većinom ne podudara s prigodničarskom, mitomanskom i nacionalističkom "javnom poviješću za široke narodne mase". Zna da je dobar dio događaja u prošlosti krivo interpretiran, prenapuhnut ili doslovno izmišljen

povijest za široke narodne mase ima funkciju stvaranja nacionalnog osjećaja, ponosa i ideje zajedničke prošlosti, pa da i netko u Valpovu i netko u Opatiji misli da su njegovi preci prije 1000 godina prošli, radili i razmišljali isto. To je skup jednostavnih pričica koje služe kao nacionalno ljepilo,  a u kojima su naš narod i naše vođe u prošlosti uvijek na strani dobra. Dobar dio tih pričica u manjem ili višem postotku ne može proći ozbiljnu znanstvenu kritiku i to svaki povjesničar zna

i to je činjenica za SVE ZEMLJE. Sve su kroz 19. stoljeće (neke prije, neke kasnije) prošle kroz fazu izgradnje nacionalnog identiteta, a tu je zajednička povijest bila najvažniji faktor, uz zajednički književni jezik i zajedničku vjeru (u većini slučajeva). U to vrijeme se nije obraćala pažnja na to da neke tvrdnje jednostavno ne stoje. Trebale su im u tom trenutku i kroz 150 godina utuvljavanja u glavu kroz medije i škole su do danas jednostavno postale općeprihvaćene činjenice. Osim što u velikom dijelu nisu činjenice

u današnje vrijeme kada tri glasne neznalice uvijek nadglasaju jednog stručnjaka, većina povjesničara se ne želi baviti tim stvarima u javnosti jer ako počnu pričat o prošlosti na način koji ne odgovara davno utvrđenom nacionalnom mitu, odmah su proglašeni komunistima, jugoslavenima, šalju im se prijeteće poruke i slično. Većina ljudi nema želudac za to. Što će mu to u životu?

paralela bi bila da o matematici raspravljaju netko tko je diplomirao matematiku na PMF i tri lika koji imaju osam razreda matematike. Ako im se nešto ne svidi, matematiku od ovog diplomiranog će proglasit komunističkom, a budući da je 3 više od 1, oni su u pravu

postoji mala skupina koja ipak ima želudac za nadmetanje s neznalicama. Ima ih u Hrvatskoj, ima u Srbiji, u Češkoj, ima ih svuda. Žive uz uvrede i prijetnje, ali i dalje smatraju da se cijeli javni prostor ne smije prepustiti neznalicama. Njihov posao je plemenit, ali uzaludan jer ljudi ne žele raspravu o prošlosti kroz znanost nego kao potvrdu nacionalnih mitova

na kraju, javnost misli da su povjesničari nešto kao strašno oštro podijeljeni na neke suprotstavljene tabore i slično. Greška. Ako su stručnjaci, svi svoje zaključke izvode iz istih dokumenata i drugih povijesnih izvora. Ako ne polaziš iz toga, nisi povjesničar. Ako o nekom hrvatskom knezu postoji jedan kameni odlomak s dijelom njegovog uklesanog imena, onda postoji samo taj jedan, nema ih 50. Onda ne postoji nekakva njegova pisarnica ili knjižnica o kojoj nitko nikad nije čuo osim mene. Tu se može radit o 5% interpretativne razlike, ali slažu se u svemu ostalom

onda naravno postoji široka grupa šarlatana koji ne polaze od izvora, nego prvo imaju svoju tezu, pa je onda traže potkrijepiti izvorima koji je potvrđuju. Ono što se ne uklapa u tezu se odbacuje ili otvoreno izmišlja. A imaš i treću skupinu, a to su ludi Srbi, kod kojih se zadnjih godina raširilo uvjerenje da je Rimsko carstvo bilo srpsko carstvo, a one koji govore da su to gluposti se proglašava komunistima, ustašama, falsifikatorima, jezuitima, učenicima njemačke škole itd.  

uh, dugačko

Bas dugacko....prepostavljam da ovo dvoje nisu mitomani? Ili ipak jesu ako si iz suprotnog tabora(valjda nacionalistickog)?

I sve to nabrojeno,jel to vazi i za ostale narode u Europi?

da, vrijedi za sve jer svi imaju mitove

za Engleze je Ričard Lavljeg srca legendarni engleski kralj i nacionalni heroj. Nema engleskog školskog udžbenika u zadnjih 300 godina, a koji će tvrditi drugačije

Richard Coeur de Lion je bio Francuz. Govorio je francuski (kao i cijeli engleski dvor stoljeće prije i stoljeće nakon njega), a ako je nešto pisao, pisao je na francuskom i zapravo ne postoji dokaz da je znao jednu riječ ondašnjeg engleskog jezika. U Engleskoj je proveo vrlo malo vremena kao kralj jer su mu bili bitniji njegovi posjedi u Francuskoj. I vrlo vjerojatno je bio homoseksualac. A sad pitaj bilo kojeg Engleza na ulici tko je bio Ričard i o tome nemaju pojma. Povjesničari koji se time bave su antiengleski, woke i slične naljepnice iz engleskih tabloida

isto kao što niti jedan čitatelj Daily Maila ne zna da je slavni engleski kralj William the Conqueror zapravo Guillaume Le Batard (Vilim Kopile) - Francuz koji je osvojio Englesku

Karl veliki? Njemac ili francuz?