Ako rat završi mirovnim pregovorima i statusom quo, kao prošli, onda niti jedna strana neće sama od sebe priznati ikakvu krivnju, mada je možda rat po nju završio nešto nepovoljnije, no status quo je status quo, pat pozicija, i nitko se (ako je iole normalan) neće u toj situaciji dodatno ukapati u blato, mislim u situaciji gdje na tako nešto nije prisiljen (a Srbe nitko na to nije prisilio).
U tom našem međusobnom sukobu su velike sile određivale šta, kako, i koliko se smije ići, pa je sukob ostao bez da je itko potpuno poražen, ili da je itko ostvario potpunu pobjedu, mi zaustavljeni 20km od Banja Luke prijetnjama Amera, ubrzo je uslijedio Daytonski mirovni sporazum.
Pa samim time, jebiga, nema isprika, ni kajanja, njima su njihovi heroji, nama naši, jednako tako su nama njihovi zločinci, njima naši, to je jednostavno tako, i morati će još puno vode proći Dunavom, odnosno barem dok ove generacije koje su bile živi sudionici tih sukoba ne umru, da možda dođe do nekih normalnijih odnosa.
Mislim, kažem, ključ je u protoku vremena, npr. u 19.stoljeću su nam Mađari bili najveći krvnici, sto godina kasnije smo u relativno normalnim odnosima, u prvoj polovici 20.stoljeća je između nas i Talijana bilo krvi do koljena, pa smo sad također relativno OK.
Kažem, kada se riješe ti međuetnički sukobi, teritorij podijeli, razloga za sukob više nema, i onda samo vrijeme, vrijeme liječi sve rane, ali, ne ide ništa na silu, za 50-70-100 godina, u 22.stoljeću možda između naših nacija bude sve OK, možda već i u drugoj polovici 21.stoljeća, ali sada, jebiga, još ne, rane su još relativno svježe, izravni sudionici još uvijek živi.
[uredio Papa Bear - 26. listopada 2026. u 19:52]
