I ovo je Srbija.....nazalost....
Molio sam prolaznike da nam kupe mleko za unuče jer su kćer i mene terali iz prodavnice u centru Beograda, nazivajući me izdajicom i ustašom, sa uzdahom govori Vladimir Trifunović
Vladimir Trifunović u hotelskom sobičku (Foto D. Ćirkov)
Penzionisani general Vladimir Trifunović životari i dalje, sam u vojnom hotelu nadomak beogradske autobuske stanice. Sam sprema hranu u sobi umesto da silazi u kantinu. Penzija mu toliko dozvoljava. Tačno 43 godine je služio državi, uplaćivao doprinose, ali nije, kaže, dočekao da mu vojska dodeli smeštaj. Stan u Zagrebu formalno mu je oduzet pre više godina na osnovu „počinjenog ratnog zločina”.
– Nas četvoro živelo je u ovoj sobi u koju jedva staju dva kreveta. Leti se ona ugreje tako da čovek ne može da izdrži čak i da skine sve sa sebe. Dok sam čekao presudu, mediji su mi ženu nazivali Albankom, Slovenkom, Hrvaticom, „Tuđmanovom rođakom”... Kćer su mi maltretirali na ulici, u prodavnici. Slao sam je po mleko, a prodavci nisu hteli da joj prodaju namirnice za dete. Pokušavao sam da uđem u piljarnicu, i zaticao se u situaciji da mi ogromni muškarac iz magacina preti rečima: „Gubi se kod Tuđmana, da ne bi polizao patos!” – priča Trifunović.
U toj istoj hotelskoj sobici nisu postojali televizor, šporet i frižider. Jedan rešo donela im je generalova sestra iz Vršca kako bi na njemu spravljali hranu. Trifunovićeva kćer, koja je takođe radila u vojsci, ubrzo je dobila otkaz.
– Rekao sam joj da nema druge sem da pokuša da ode u Zagreb, gde je, nadao sam se, mogla da zbrine dete. Ono je tamo imalo oca, babu i dedu, i verovao sam da će se ti ljudi smilovati da je prime. Radnik na šalteru „Putnika” uspeo je da mi „prošvercuje” jeftinu kartu za Zagreb, preko Mađarske i Austrije, i stigli smo da je ukrcamo na voz. Nekoliko godina kasnije, sreo sam kćer koja mi je ispričala kako je u napadu na ulici telom čuvala dete od udaraca – rekao je general, poslednjih godina vidno bolestan. Muči ga sve, a najviše visok pritisak.
Po povratku sa ratišta u Varaždinu gde je, spasavajući život 220 vojnika i 60 oficira, posle pregovora, napustio kasarnu okruženu hrvatskim paravojnim jedinicama i neprijateljski nastrojenim stanovništvom, penzionisani general JNA Vladimir Trifunović obreo se sa porodicom u sobici beogradskog hotela „Bristol” gde i danas živi, plaća kiriju i kuva ručak na rešou. Bivšem oficiru savezne armije pre dva dana ukinuta je presuda po kojoj je osuđen zato što je povlačenjem 1991. godine „podrio odbrambenu moć zemlje”, a sem osude koja ga je sačekala po dolasku sa fronta, Trifunović je od tog dana, pa deceniju dalje nosio etiketu „izdajnika” i „ustaše”.
Proveo je godinu i po dana u istražnom zatvoru, požarevačkoj „Zabeli” i bolnici Centralnog zatvora, a 1996. godine, odlukom tadašnjeg predsednika SRJ Zorana Lilića, aboliran je. Proces od tada nije razrešen, a prekjučerašnjim ukidanjem presude, Vrhovni sud Srbije vratio je postupak u prvostepenu proceduru.
Trifunović je svojevremeno u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora zbog razaranja Varaždina, iako, kako njegovi saborci i on tvrde, ofanzive na grad nije bilo niti je moglo biti „sa 220 vojnika usamljenih u „isturenoj” kasarni”. Tako je istovremeno u Srbiji postao „izdajnik” koji se povukao bez naredbe, a u Hrvatskoj zločinac.
Izveštaje sa tadašnjih suđenja pred Vojnim sudom čitao je, uplašen za život članova porodice, prisećajući se ruke koja bi u više navrata za vreme pretresa provirivala iza vrata sudnice, dajući znak sudiji da izađe. Ovaj bi napuštao diskusiju i odlazio na sastanak sa nepoznatim čovekom, a advokati tužilaštva su slegali ramenima na njegove upite.
– Politika se umešala u sve to. Ljudi koji su tada odlučivali u državi, sudu i vojsci kao da ništa nisu razumeli. Od novog procesa očekujem da će se ispraviti nepravda koju trpim gotovo dve decenije – istakao je Trifunović.
M. L.
-------------------------------------------------------
Optužen da je ostavio tenkove Hrvatima
Povlačenje iz Varaždina 1991. pratila je afera oko ratne opreme i mehanizacije koja je za Trifunovićevom vojskom ostala u kasarni. General je u Beogradu optužen da je hrvatskoj paravojsci „poklonio” nekoliko desetina tenkova koji su kasnije korišćeni u jurišima na srpsko stanovništvo u Hrvatskoj. General je u ranijim istupima tvrdio da mehanizaciju nije mogao uništiti uz izazivanje buke ili eksplozije, jer u tom slučaju vojnici „ne bi bili pušteni da se živi vrate”. Jedinicama je zato naložio da onesposobe delove oružja i tehniku, znajući da hrvatska vojska nema kapaciteta da ih remontuje.