Kronologija rata u Varaždinu

Od siječnja 1991. časnici JNA se više ne pojavljuju u uniformama u gradu. Podiže se borbena gotovost do maksimuma, sve češće se zagrijavaju tenkovi. Časnici žive isključivo u vojarnama, a zbog navodne ugroženosti počinju prve selidbe njihovih obitelji prema Srbiji. Nakon proglašenja samostalnosti Slovenije, iz Varaždina kreću tenkovi pod zapovjedništvom pukovnika Berislava Popova. Od 27. lipnja do 5. srpnja traju borbe u Prekomurju, ali JNA ne uspijeva probiti blokadu na mostu kod Ormoža.
U srpnju 1991. JNA postavlja minska polja oko vojarni, prave se veliki opkopi; vojnici i časnici sve više bježe, a civilne osobe zaposlene u JNA daju otkaze.
Dana 4. kolovoza 1991., varaždinsko uzletište nadlijeću avioni JA, a tenkovske cijevi iz vojarne "Kalnički partizani" uperene su na Hidroelektranu Varaždin.
U rujnu 1991. hrvatske obrambene snage održavaju pokaznu vježbu na području Zelendvora. Izrađuje se i prvi oklopni transporter "Ruža Hrvatska" za potrebe Zbora narodne garde Vinica.
Od petka, 13. rujna, aktivirane su sve mjere pripravnosti u Policijskoj upravi, Zboru narodne garde, Teritorijalnoj obrani, te Narodnoj i civilnoj zaštiti.
U noći između 13. i 14. rujna, postavljeni su blokadni punktovi na 25 mjesta i to u blizini vojarni, na magistralnim i lokalnim cestama i gradskim ulicama. U subotu, 14. rujna 1991., svim vojnim objektima isključeni su telefoni i struja, a ukinuta je i opskrba hranom i vodom. Dežurni časnici JA prvi put telefonski izriču prijetnju Komande 32. korpusa JA Skupštini općine i Izvršnim vijećima Varaždina i Čakovca, kojom se traži ukidanje restriktivnih mjera prema vojnim objektima. Iste večeri Općinski krizni štab odgovara na ultimatum svojim priopćenjem, odbacujući navode armijske prijetnje.
U nedjelju, 15. rujna 1991. u 15,30 sati zrakoplovi JA bombardiraju uzletište Varaždin. Uništen je jedan zrakoplov poljoprivrednog zrakoplovstva iz Osijeka, a oštećeno više drugih parkiranih zrakoplova, kao i hangar. U 16,50 sati pripadnici JA pucaju iz Komande 32. korpusa u Milčetićevoj ulici na obližnji blokadni punkt koji drže varaždinske obrambene snage. Na varaždinskoj strani nema ni ranjenih, ni poginulih. U 17,35 sati počinje minobacački napad iz vojarne "Kalnički partizani" i Komande 32. korpusa na zgradu Policijske uprave, okolne zgrade kao i na transformatorsku stanicu u Nedeljcu. Ima ranjenih i poginulih. Snajperisti JA djeluju po gradu. Iz vojarne bježi 70 vojnika, uglavnom Albanci. U samoj vojarni izbijaju međusobni sukobi. Ubijen je vodnik Čedomil Mlađan. Navečer se predaje cjelokupno osoblje garnizonske ambulante uz vojarnu "Jelkovečke žrtve".
U ponedjeljak, 16. rujna 1991., sve više vojnika bježi iz vojarni. Žene s djecom dolaze pred Komandu i vojarne, pokušavajući izvući svoje supruge - časnike - ali ne uspijevaju. U 19,25 sati zapovjednik karaule "Narodni heroj Florijan Babić" kod Donje Dubrave, kapetan Dragoljub Borković, uništavajući municiju oštećuje karaulu i bježi s vojnicima u Madžarsku.
U utorak, 17. rujna, nakon pregovora predaje se bez borbe karaula "Sedam sekretara SKOJ-a" kod Kotoribe. U Čakovcu pedesetak vojnika napušta vojarnu "27. juli". Zračna opasnost u Varaždinu. Zrakoplovi napadaju Križevce u 12,25 sati. Iz Centra veze na Ivančici predaje se oko 40 vojnika. Žestoka rafalna paljba u Međimurskoj ulici oko tvrtke "Progres".
U 16,50 sati tri zrakoplova MIG-a bombardiraju uzletište Lučko kod Zagreba. U 17,50 sati započinje zračni napad koji traje do 18,10 sati. MIG-ovi bombardiraju sportski aerodrom Pribislavec kod Čakovca, raketiraju uzletište kod Varaždina, te polje kod sela Jalžabet. Policajci pucaju streljačkim naoružanjem i oštećuju jedan zrakoplov. Iz vojarne "Jelkovačke žrtve" kao i "Kalničkih partizana" otvorena je vatra prema položaju hrvatskih branitelja. Od 19 sati nastavljaju se minobacački i tenkovsko-topnički napadi na razne ciljeve u gradu. Uništeno je 30 obiteljskih kuća. U 19,30 sati glavni oružani sukob s vojarnom "Jelkovačke žrtve". Na hrvatskoj strani sudjeluje oko 120 policajaca uz veće snage odreda Narodne zaštite iz Varaždina, Ivanca i okolnih mjesta. U 19,30 sati napad na Varaždin iz višecjevnih bacača tipa "Plamen" i minobacača. Općinski krizni štab upućuje preko Hrvatskog radija - studija Varaždina poziv građanima koji imaju oružje da se uključe u odrede Narodne zaštite. Snajperist iz zgrade Doma JNA ranjava saborskog zastupnika mr. Ivana Kovača i nanosi mu teške i po život opasne ozljede. Više od dva sata grad razaraju minobacači, topovi, višecjevni raketni bacači i teški mitraljezi.
U 22 sati, bez borbe se predaje vojarna "27. juli" u Čakovcu. U 22,38 sati Općinski krizni štab poziva dobrovoljce da se uključe u borbene akcije. U 23.12 sati Hrvatski radio iz Zagreba objavljuje zračnu opasnost za područje čitave Republike Hrvatske. Iz vojarni se gađa i most na Dravi. U 23,30 sati predaje se vojarna "15. maj" u Varaždinu.
U srijedu, 18. rujna 1991., nastavljaju se borbe, gore kuće, neprijatelj granatira varaždinski Centar za obavješćivanje. U 9,55 sati predaje se karaula "Narodni heroj Marko Kovač" kod graničnog prijelaza Goričan. Razoreni pogoni Metalne industrije Varaždin.
U 10.40 sati dolazi vijest o pogibiji policajca u borbi za slobodu Varaždina. Povećava se broj ranjenih. Poslije prekida vatre u 12 sati, Varaždin je u tri navrata tučen minobacačima. Uspostavlja se telefonska veza s generalom Vladimirom Trifovićem koja daje mogućnost pregovora.
U četvrtak, 19. rujna 1991. ujutro opet minobacački, tenkovsko-topovski napad na grad. U 10,15 sati predsjednik Općinskog kriznog štaba Čedomil Cesarec dogovara način pregovora s predstavnicima JA s generalom Vladimirom Trifunovićem. U 11,40 sati iz vojarne "Jelkovačke žrtve" bježi veća grupa nenaoružanih vojnika, po kojim vatru otvaraju njihovi časnici. Radi zaštite vojnika u krug vojarne upadaju pripadnici posebne jedinice Policijske uprave Varaždin. U borbi gine kapetan I. klase JA Todor Gocev, a s hrvatske strane pripadnik pričuvnog sastava ZNG-a Ivica Sever iz Ivanca. Zarobljena su 32 časnika i 194 vojnika. U 12,00 sati stupa na snagu primirje na temelju potpisanog sporazuma Tuđman-Carrington-Milošević. U Varaždin dolaze članovi Promatračke misije Europske zajednice koje u 11,00 sati prima predsjednik skupštine mr. Stjepan Adanić.
U petak 20. rujna 1991. u 1,00 sat predaje se, bez borbe, veliko vojno skladište "Varaždinski breg" na Banjščini s dva časnika i 18 vojnika. Odmah je evakuirano skladište i streljivo poslano za obranu istočnih dijelova Hrvatske.
Tijekom večeri održan je sastanak zapovjednika vojnih i policijskih snaga, te članova Općinskog kriznog štaba. Odlučeno je da se sve pripreme za napad završe tijekom 21. rujna, dok se sam napad i zauzimanje vojarne i Komande 32. korpusa planira za jutarnje sate u nedjelju, 22. rujna 1991. Sastanku prisustvuje i pukovnik Želimir Škarec iz Zapovjedništva ZNG-a iz Zagreba koji je stigao s elitnom grupom "Kobra" bojnika Ivana Grbavca koja treba pomoći pri osvajanju vojarne "Kalnički partizani". Na istom sastanku je ocijenjeno kako je posebna jedinica Policijske uprave Varaždin sposobna preuzeti ključnu ulogu u napadu. U 10,08 sati krizni štab Republike Hrvatske donosi odluku o prekidu obustave opskrbe vojarni JA strujom i vodom. U 10,18 sati se saznaje da su Mirko Ramušćak, Radimir Čačić i Milan Lacković otišli na razgovore s pukovnikom Raduškim i njegovim suradnicima. General-majoru Vladimiru Trifunoviću poručuje se da časno napusti sve objekte. Komandi je puštena struja, voda i tri telefonske linije, a vojarni "Kalnički partizani" struja. Automobili se opet smiju kretati gradom. Iz vojnog skloništa u Banjščini oružje odlazi u druge dijelove Hrvatske.
U subotu, 21. rujna 1991. Promatračka misija Europske zajednice sastaje se s gradonačelnikom mr. Stjepanom Adanićem, posjećuje Komandu 32. korpusa, no ne uspijevaju uspostaviti kontakt s pukovnikom Popovim. U grad stižu prve strane TV ekipe. U 15,00 sati uhvaćena je poruka pukovnika Borislava Popova vojarni "Kalički partizani" da se ne predaju, da sve dignu u zrak. Poručuje: "Pruži otpor do kraja. Budi vojnik do kraja". U 17,08 sati u Općinski krizni štab dolazi predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Franjo Gregurić koji se sastaje s gradonačelnikom i cijelim Kriznim štabom. Predsjednik Općinskog Kriznog štaba Čedomil Cesarec odlazi na razgovor s pukovnikom Berislavom Popovim. Dogovaraju način predaje, uz uvjet da se s obje strane uzmu po dva taoca. Kockom je odlučeno da to s hrvatske strane budu Mirko Ramušćak i Zlatko Horvat. U 17,45 sati dan je znak zračne uzbune; predsjednik Vlade Gregurić pod zračnom uzbunom posjećuje vojno skladište na Banjščini. U 18,14 sati predaje se skladište "Barutana" u Novoj Vesi koje je bilo prepuno oružja Teritorijalne obrane. U 20,30 sati počinju pregovori o predaji vojarne "Kalnički partizani". Hrvatska delegacija traži od general-majora Vladimira Trifunovića i pukovniku Raduškog da zrakoplovi JA prestanu nadlijetati grad, te da se u slučaju vojnog sukoba ne napadaju civilni objekti. Pregovori ne uspijevaju, pa se u 22 sata na sastanku Općinskog kriznog štaba donosi odluku o napadu u nedjelju 22. rujna u 6 sati. Zborom narodne garde zapovijedaju Ivan Rukljić i Vladimir Šeja, a policijskim snagama Josip Šprem i Emil Sontori.
U nedjelju, 22. rujna 1991. u 5 sati generalu Vladimiru Trifunoviću telefonom je pročitan ultimatum i dan rok za odgovor od deset minuta, a za napuštanje vojarne 45 minuta. U 5.06 sati proglašena je mobilizacija jedinica Civilne zaštite u Varaždinu. U 5,10 sati supruga generala Trifunovića telefonom apelira na svog muža da postupi razumno. U 5,15 sati Trifunović naziva Općinski krizni štab. Na pregovore u komandu odlaze predsjednik Općinskog kriznog štaba Čedomil Cesarec i Radimir Čačić. Napokon postižu dogovor da časnici i vojnici iz zgrade Komande i vojarne "Kalnički partizani" izađu i predaju se hrvatskim snagama. U dogovoru s predsjednikom Vlade dr. Franjom Gregurićem i predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom dogovaraju rutu prema Srbiji kojom će autobusi odvesti četnike i vojnike.
U 7,53 sati Općinski krizni štab javlja Cesarcu da će otvoriti vatru ako se do 8,20 sati ne postigne sporazum. Bilo je teško suzdržavati branitelje na prvim crtama. Samo minuta prije isteka ultimatuma u Općinski krizni štab stižu pregovarači koji nakon pet minuta ponovo dolaze u Komandu s ultimatumom Općinskog kriznog štaba da će svi stradati ako se nastavi odugovlačenje pregovora.
U 8,47 sati, poslije dogovora s generalom Trifunovićem, Radimir Čačić i pukovnik Raduški odlaze u vojarnu "Kalnički partizani" i uvjeravaju pukovnika Popova da se prikloni odluci generala Trifunovića.
U 9,45 sati predsjednik Tuđman razgovara s gradonačelnikom Adamićem i upozorava: "Pazite da vas ne prevare. Ako ne uspije mirno, kako pregovarate, upotrijebite sva sredstva."
General Trifunović odugovlači jer u podne stupa na snagu dogovor Tuđman - Kadijević o primirju, prema kojem bi vojska ostala u vojarnama. No hrvatski pregovarači zahtijevaju predaju do 11,00 sati ili će uslijediti napad.
U 9,55 sati iz Bihaća se diže eskadrila od 24 zrakoplova.
U 10,26 sati pred vojarnu i komandu stižu autobusi - vojska napokon odlazi. U osobnim automobilima Hrvatsku napuštaju general Trifunović i pukovnik Raduški s ađutantima i vozačima, a kao taoci do granice ih prate Cesarec i Čačić. Pukovnik Popov u civilnom odijelu putuje policijskim autom. Dio časnika ostaje u Varaždinu. Na granicu kod Lipovca kolona stiže oko 20,40 sati i prelazi u Srbiju. Oko 6,00 sati ujutro 23. rujna 1991. u Varaždin se vraćaju Cesarec i Čačić.
Iz ove kronike ratnih dana u Varaždinu iščitavamo veliku snagu hrvatskog naroda kad je složan i jedinstven. Deset godina nakon ovih događaja valjalo bi ponovno pročitati dokumente, zapise, pogledati sav snimljen materijal pa bi se onda vodilo računa o svakoj olako izgovorenoj riječi, a pogotovo o špekulacijama o tobožnjim opcijama i propuštenim prilikama.
U borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih. Poginula su tri civila, jedan pripadnik ZNG-a i dva časnika JA.
  Kolika je ratna šteta? Nakon odlaska JA iz Varaždina 23. rujna 1991. formirana je općinska komisija za popise i procjenu ratne štete na području Varaždina. "U privatnom vlasništvu bilo je porušeno ili samo oštećeno 360 objekata..." (knjiga "Varaždinski dani rata", dalje u tekstu VDR).
U društvenom vlasništvu stradalo je 170 stanova. "Ukupna građevinska šteta počinjena rušilačkim napadima JA na grad u samo 7 dana iznosi 250 milijuna dinara" (VDR, str. 63.) Velike štete nanesene su gospodarskim objektima. Varaždinka je pretrpjela štete u visini 9.448 000 dinara, MIV 6,860.000, KOKA 3,000.000, a "Croatia" 1,460.000 dinara. Razaranja je bilo i na objektima Opće bolnice u vrijednosti 8,867.000 dinara. Pogođene su zgrade Kirurgije, Interne, Zaraze i Stanice za hitnu pomoć. Štete je bilo i na poljoprivrednim kulturama, kao i na elektroenergentskim postrojenjima. Uništeno je i 46 privatnih automobila.
Prof. dr. Miroslav Žugaj, predsjednik Odbora za očuvanje kulturnih dobara općine Varaždin kaže: "Nitko u povijesti nije tako razarao Varaždin kao bivša JNA. Posrijedi je bio očit pokušaj razaranja kulturnog identiteta hrvatskog naroda, dakle kulturni genocid... Najteža oštećenja nastala su na crkvi sv. Fabijana i Sebastijana u Optujskoj ulici, sagrađenoj 1681. godine kao zavjetno svetište građana protiv kuge. Velika oštećenja nanesena su tornju, s kojeg je palo zvono, a stradala je i unutrašnjost, zidovi i inventar. Izravnim pogotkom mine teško je oštećen Povijesni odjel Gradskog muzeja Varaždin. To je zgrada bivše Isusovačke gimnazije, sagrađena 1636. godine. Djelomično je uništen krov na njenom južnom dijelu, dimnjak, popucala su stakla, a fasada je puna krhotina od mina. Nastradala je i obližnja crkva sv. Marije. Taj vrijedan spomenik sakralnog baroknog graditeljstva pun je šrapnela..."
  Jugoslavenska vojska NIJE se mirno predala u Varaždinu.
Predsjednik Stipe Mesić izjavio je u "Varaždinskim novostima" od 26.9.2001.: "To što su u rujnu 1991. izveli Varaždinci bio je upravo dio Špegeljeva plana, ali bez izravne zapovjedi s vrha...", insinuirajući kako je akcija u Varaždinu izvedena bez znanja i suglasnosti tadašnjeg hrvatskog predsjednika. U knjizi "Hrvatski dani rata" na str. 21 čitamo međutim:
"Za realizaciju postavljenog cilja, 08.09.1991. godine u Glavnom stožeru Hrvatske vojske (GSHV) održana je sjednica kojoj je prisustvovao dio članova Vlade RH i dio časnika GSHV. Sjednici je predsjedavao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, gospodin dr. Franjo Tuđman, koji je tom prilikom izdao zapovijed za zauzimanje vojnih skladišta i vojarni kako bi nakon toga mogli naoružati i opremiti više jedinica Hrvatske vojske i pružiti pomoć u vojnom materijalu jedinicama na frontu.
U GSHV izvršena je procjena stanja u vojnim skladištima i vojarnama, a pukovnik Škarec Želimir predložio je da se prioritetno zauzmu manja vojna skladišta u garnizonu Zagreb za hitnu popunu jedinica na frontu. Zauzimanje vojnih skladišta u garnizonu Zagreb dato je u nadležnost Zagrebačkom korpusu. Nakon popune jedinica s vojnim materijalom iz vojnih skladišta u Zagrebu, bit će stvoreni uvjeti za zauzimanje garnizona JA u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske: Varaždin, Bjelovar, Koprivnica i drugi manji garnizoni. Prijedlog je prihvaćen i odobren... Na osnovi izvedenih zaključaka iz procjene, izvršeno je planiranje za zauzimanje svih vojnih objekata u Varaždinu. Osnovno planiranje izvršeno je na nivou kriznog štaba, a detaljno s predstavnicima Zapovjedništva ZNG, TO i MUP-a iz Varaždina i Čakovca i predstavnika Glavnog stožera Hrvatske vojske."