Ali Dačića se predstavljalo kao "primernog omladinca", koji politički gradi karijeru od malih nogu stasajući kao predsednik pionirske zajednice, omladinski rukovodioc, član omladine, večiti uzoran učemik uzornog vladanja popraćeno iznimnim školskim rezultatima i većim brojem nagrada s školskih natjecanja. Da, doslovno su samo takvi mogli biti predsjednici SSO (saveza socijalističke omladeine - od mjesne zajednice, općine, zajednice općina, republike). Uvijek se gledalo da predsjedici omaladiskih organizacija budu osobe koje su istinski odlikaši i kapaciteti, barem u ovim generacijama rođenim od 1945. Imali su i problema s onima koji im odgovaraju jer su super odlikaši ali su ministranti, pa nisu bili podobni za "funkciju" a ne bi niti htjeli, tko je išao u crkvu tada to je bilo jasno da je to oblik građanskog neposluha, tihi izraz negodovanja prema ideologiji i režimu. Mogao je tada netko imati tatu na izuzetnom položaju i funkciji ali ako dijete nije imalo kapacitet, ili je bilo boljih nije mogao proći, mislim mogao se učlaniti u partiju (stranku) ali u predsjedništvo i predsjednik nisi mogao biti ako nemaš ocjene. Mogao si biti obični član, pa loviti mrvici i tata ti pripomoći da koju stepeniciu budeš viši nego je realno ali to je sve. 

Mlađahni Ivica Dačić

Neslužbeni opis........
Prosječna ocijena deset s kojom je Ivica Dačić 1989. diplomirao na Fakultetu političkih nauka nije bila slučajnost i samo plod upornog bubanja, već znak da je ovaj Cecin drug iz Žitorađe pomno izučavao i Makijavelija i Fuse. Briljantna predanost teoriji dala je sjajne rezultate u praksi, a praksa je donijela karijeru kojoj se odao već na fakultetu gdje je odmah ušao u Savez komunista, a već 1990. izabran je za predsjednika Mladih socijalista Beograda, dvije godine kasnije ući će u najuže rukovodstvo Socijalističke partije Srbije i biće glasnogovornik ove stranke sve do 2000.

 Kada se poslije pada Miloševićevog režima listopada 2000. našao na funkciji koministra za informiranje u prijelaznoj vladi Srbije, bilo je jasno da će ovaj vispreni aparatčik izbjeći mač lustracije . 
Veliko finale će uslijediti 2008. kad je napravio političku trgovinu života, vratio partiju u vlast, a sebi osigurao mjesto ministra policije, zamjenika predsjednika i prvog potpredsjednika Vlade. Politički dil s demokratima bio je, nakon višegodišnjeg pranja SPS-a, centrifuga poslije koje su se naprasno zaboravljale sve nepodopštine partije kojoj je Dačić bio glasnogovornik. I dok su onima koji su godinama derali obuću i grla ne bi li s vrata skinuli SPS rasle magareće uši, lider demokratske Srbije je s govornice espeesovskog kongresa pozdravljao "drugarice i drugove", a Dačić je likovao. Politički ortakluk iz prilično prozaičnih pobuda prodan pod firmom pomirenja je zaživio.
Prije svega ovoga, Dačić je morao izvršiti "političko oceubistvo" i da partiju pod teškom hipotekom imena i djela Slobodana Miloševića otme iz njegovog lakonskog zagrljaja. Radio je to dugo i strpljivo, da bi na Šestom kongresu SPS-a siječnja 2003, unatoč protivljenju Miloševića koji je tražio da ga izbace iz stranke, bio izabran za predsjednika Glavnog odbora, a tri godine kasnije postao je i predsjednik stranke. Tako je dobio priliku "da konačno stavi točku na priču o nama samima", kako je obećao socijalistima poslije onog Šestog kongresa. U stvari, bile su to tri točke i otvoren put za kadrovska iznenađenja: njegovoj stranci su, u međuvremenu, pristupili i osnivač gej-strejt alijanse Boris Milićević i redatelj Srđan Dragojević koji teško da je bio fan socijalista.
 Dačićev otac Desimir, bivši milicioner mogao je biti samo ponosan što mu je sin na čelu MUP-a, naročito što se ne može reći da je policija pod njegovim zapovjedništvom sjedila skrštenih ruku: hapsilo se i lijevo i desno, ali pitanje je koliko je to njegova zasluga ili ministarstvo sile samo radi svoj posao. Jer, neka važna uhićenja su obavljena i kada on nije bio u zemlji, kao što je bilo ono Joce Amsterdama u kući Slobodana Miloševića, a od nekih, kao što je uhićenje Radovana Karadžića, i sam se ograđivao rekavši "da nijedan pripadnik MUP-a nije sudjelovao u tome ".
 Prebacuju mu da je sve ove godine štitio folk divu Cecu Ražnatović, s kojom je, još dok su bili djeca, pravio priredbe u Žitorađi. Međutim, tu mu je proradilo sjećanje: "Nisam je štitio. Ona je hapšena u vrijeme vlasti DOS-a. I nije Ceca meni pjevala, već Vojislavu Koštunici! " Dačić voli pjesmu i, po vlastitom priznanju, redovito pjeva na proslavama: "Kako da ih odbijem kada traže, ai meni lijepo." Snalažljiv je s mikrofonom - bilo u kafani ili u skupštini, uspješan je i is policijskom palicom, gentika mu zadaje problem viška kilograma s kojim se teško nosi.
Ivica Dačić je rođen 1966. u Prizrenu, oženjen je i ima sina i kćer.

plot twist: Ivica (Dačić) je Hrvat!

Daj, ne spamaj više, dopizdija si i Bogu i čoviku. Imaš svoje tri kosovske teme i orgijaj po njima do mile volje, ne truj okolo.

Možeš ti vjerovati i uvjeravati sam sebe i mnoge druge da je "ta stvar" riješena i da je po tome onda "ovo" spam. Možeš negirati, ali oni ili ona kome pripada ovaj topic su jedna zaintersirana strana u "toj" priči! 

Kosovo ima svoju temu piši tamo

Vidim danas povodom petog oktobra evociranje uspomena, pa pokazali Maršićanina. Isuse što se postaro!?  Ajde što je posijedio, ali "teški" podočnjaci, izboran ..... ne bi ga prepoznao.......