Iz knjige uglednog hrvatskog vanjskopolitičkog novinara Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“, Sarajevo, GARIWO, 2013.
Proces normaliziranja odnosa između Hrvatske i Srbije kao da je nezadrživo napredovao. Tako je izgledalo, tako smo mislili, ali tako nije bilo!?
Kamen spoticanja postalo je Kosovo i na pitanju Kosova je zapelo, počelo se pojavljivati sve ono za što smo se nadali da je već otišlo u nepovrat. A nije trebalo tako biti......
Kao krucijalni problem se pokazalo to što su pregovori Beograda i Prištine uz „pomoć“ Martija Ahtisarija počeli na potpuno pogrešan način, jer se nije tražilo niti težilo bilo kavom rješenju s kojim bi bile zadovljne obje strane. Od prvoga dana se „znalo“ da će rezultat tih pregovora biti proglašenje neovisnosti Kosova... S druge strane Srbi se pristupili i ušli u te pregovore i držali se u njima na gledištu: Kosovo pripada Srbiji i o tome se nema šta pregovarati. Srbi od toga nisu odstupali sve do trenutka kada je već bilo očito prekasno za bilo što. Toga su se držali i nisu se niti trudili, a ni pokazivali pretjeranu volju da istinski pregovaraju o tom pitanju. Nisu odsupali niti malo, dugo su držali pristup kako je Kosovo njihovo, a ustupke su počeli nuditi tek kad je očito bilo prekasno.
Mesić je za odnose između Srbije i Kosova predložio formulu dviju njemačkih država. Formula je jednostavna: Srbija neće Kosovo priznai kao inozemstvo, ali će s njime uspostaviti odnose koji će omogućiti normalnu komunikaciju na svim područjima. Mesićeva ideja je kod stranih ambasadora naišla na interes, a kod nekih i na otvoreno odobravanje.