Jedna djevojka odlučila je napisati što misli o gastarbajterskoj "nostalgiji" za rodnom zemljom i ... neće im se svidjeti. Tekst vam prenosimo u cijelosti:
Potičem iz sredine iz koje je većina ljudi "zapalila preko grane" u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Moji roditelji, sestra i ja imali smo tu (ne) sreću da ostanemo u Srbiji. S jedne strane, zavidim gastarbajterima koji ne moraju brinuti o tome hoće li imati sredstava da prežive mjesec, a sa druge strane, drago mi je što nisam postala kao oni, bahata i površna.
Mislim da imam pravo govoriti o ovoj temi, jer sam okružena takvim ljudima, većina mojih rođaka živi u Francuskoj ili Švicarskoj, i svake godine moram trpjeti njihovo kukanje, jadikovanje i prenemaganje.
Kada dođu srpanj i kolovoz, moje selo se napuni ljudima koji desetljećima žive preko grane. Ulice zauzmu bijesne limuzine, mi, "seljaci", padnemo u drugi plan a naseljem se čuje strani, uglavnom francuski jezik.
To sam uvijek mrzila kod njih!
Kao klinka sam i htjela se družiti s njima, igrati košarku ili odbojku u školskom dvorištu ili voziti bicikl po selu, ali sam se uvijek ja osjećala kao stranac i gledala kao "tele u šarena vrata" dok oni međusobno pričaju na meni nepoznatom jeziku . Uvijek sam mislila da me ogovaraju. Realno, viđali bismo se jednom godišnje i sa njima zaista nisam imala zajedničkih tema za razgovor.
Svake godine bi dolazili drugim automobilom, na sebi bi imali sve markiranu garderobu, najnovije tenisice i mobilne telefone. Na kilometar možete skontanti da su u pitanju gastarbajteri.
Kao što sam već napomenula, većina mojih rođaka živi u nekoj zemlji na zapadu. Priznajem, uvijek se jave kada dođu na godišnji odmor u naselje, poslije nekog ljetovanja na egzotičnoj destinaciji.
Da, oni uvijek imaju novce za ljetovanja, zimovanja, bijesne automobile, markiranu garderobu. Iako se tamo "vrlo teško živi" (od ovog mi se diže kosa na glavi), "teško se dolazi do posla", "i oni zavide nama u Srbiji, koji uživamo, možemo izlaziti, konzumirati kavu kad god poželimo". Ma nemojte! Zašto ste onda ostali tamo? Zašto se ne vratite u svoju zemlju ?! Istina je da ne izlazimo tako često kao što vi mislite, ne visimo po kafićima, splavovima, ne ispijamo kave po cijeli dan ... jer jednostavno nemamo novac!
Naravno da se nećete odreći sigurnog života, plaće na kraju mjeseca, putovanja i svega onoga što mi u Srbiji nemamo. Idemo i mi na more, daleko od toga, ali biramo termine izvan sezone, najjeftinije aranžmane i smiješne smještaje. Ali ne možemo se opustiti ni na moru, jer znamo da nećemo imati novca za život onda kada se vratimo u "realnost".
Ako mislite da je nama uživanje to što smo završili fakultet a nemamo posao, to što prihvaćamo bilo kakve poslove jer nam treba novac da platimo račune, kupimo djeci jakne ili cipele, to što radimo za 25.000 dinara (1550 kn) što kupujemo pola kruha, onda dobro , mi najviše uživamo! Jer ovo je prava slika života, ma preživljavanja u Srbiji, zato prestanite kukati, jer da vam je loše, odavno bi se vratili.
Mislite da mi ne volimo egzotične destinacije, skupe stvari i dobar automobil? Ali o njima možemo samo maštati. Ili da gledamo vas kako uživate u njima i trošite "teško zarađenu plaću na zapadu".
Zato, samo vas molim, prestanite KUKATI i "ZAVIDITI nam", od toga nam bude samo gore!