Bilo bi jako opasno da netko uđe a da ne ispuni kriterije. Proces pregovaranja i prilagodbe je jako korisna stvar i svi ga u potpunosti moraju proći.

za pet godina bi to mogli napraviti. Ako ne naprave za pet, nece nikad





ne sjecam se tocno svih detalja, ali uglavnom su samo tri zemlje imale sve gotovo do 2002, kad su te tri zemlje zapravo zavrsile pregovore i kad se krenulo s procesom ratifikacije parlamentima clanicama EU. Onda je nekome vizionarski sinulo da bi bio puno veci efekt da svi udju odjednom, a ne da troje udju 1.5.2004, pa npr. Ceska, Estonija i Slovenija 1.1.2005, pa Slovacka i Cipar 1.1. 2006, pa Latvija i Litva 1.7.2006 itd. itd

zato je mnogima zazmireno uz obecanje da ce preostale zavrzlame sredit s vremenom, u najbrzu traku je prebacena Slovacka koja je najvise zaostajala, a Cipar je primljen iako nema rijeseno pitanje odnosa prema turskom Cipru


jbga, Hrvatska je ulazila sama (otkako je odustao Island) i zato se islo polako i natenane. Svi su imali vremena citat sitna slova ispod teksta. Bad luck

Po meni je ovo ovako mnogo zdravije nego nekakvi "blitzkigovi". Mislim psihološki zdravije, kad ljudi prožive taj proces. Pogotovo što Hrvati devedesetih nisu uopće bili zagrijeni za pristup u EU. Za razliku od Mađarske, Poljske, Češke i Slovenije u kojima je to bilo vodeće pitanje skoro desetljeće pa su se njihovoi ljudi "pripremali i oštrili" ta to. Kod nas je ta ideja od izgovernog za izbore 1990. nije ostala niti poštapalica. sve je bilo usmjereno na ostvarenu samostalnost, i tu je bio fokusiran hrvatski medijski prostor preve polovine devedesetih u RH, uz naravno ratne izvještaje s bh ratišta. Nešto malo o zbrinjavanju prognanika i to je uglavnom bilo to. Uživali smo u izvješčima s kilometarskih pregovara u Ženevi bh strana za koje bi za svaki  susret pregovarača budući dr dabić uvijek pripremio poneko "očaravajuće" rješenje, koje bi s posebnim užitkom prenositelji HTV-a i ostalih medija imali "štofa" za opisivanja.

To je bilo razdoblje u kojem rijetko kome u RH bilo stvarno stalo do učlanjenja RH u EU. Dobro, imali smo funkciju Ministrice europskih integracija (največu namigušu u Hrvata, Ljerku Mintas Hodak) za koju nitko nije znao koje su joj realne ovlasti, osim "pratiti događaje i pisati izvješča" pri susretima s predstavnicima EU i ništa drugo. To pitanje je bilo potpuno zanemareno pa i napušteno. Možda je moglo biti dobro da je strateški RH ostvarila neke oblike "suradnje" u ono vrijeme s EU (ugovoaranje carinskih olakšica, protoka kapitala, čak i nešto oko boravka i zapošljavanja RH građana po državama EU). Ali tu je bio problem s velikim brojem izbjeglca s hr dokumentima, što iz RH, što iz BH, jer bi time države EU izgubile prostor za povrat izbjeglica. Tko je želi ostati u Njemačkoj, Francuskoj, Landonu morao se snalaziti na druge načine da ga ne istjeraju. Premda su to sve pitanja koja se mogu riješiti ugovorom dvije države bez ikakve unije. Samo, jbg i EU je znala je je "ovo nestabilno područje" i da u tom trenutku otpočeti bilo kakve oblike doticaja s državama nestabilnog okruženja. A i sad kad smo formalno čalnovi EU, ponovo svaka država ima zadane kvote po onome što su ispregovarali pregovarači, neamju sve države u EU identična prava na tržištima EU već je to svaka država individualno kako su si posložili. 

ne slazem se. Ulazak u EU je postavljen otpocetka kao jedan od vanjskopolitickih ciljeva. Zato je odbijena Visegradska skupina 1994 jer su "zaostala komunisticka sirotinja i zasto bi se mi usporavali s njima"

tek puno kasnije, s prvim packama iz te iste EU i kad je shvaceno da ce proces trajat deset godina, je stvoren odmak

Upravo u njegovim knjigama, dnevnicima, govorima i predsjedničkom radu postoje jasni dokazi da je Tuđman predvidio i želio politički put Hrvatske prema EU i zacrtao ga je od samih početaka stvaranja neovisne države pa je o europskoj budućnosti govorio i na prvom saboru HDZ-a 18. svibnja 1990., ali i 30. svibnja 1990. u Hrvatskom saboru.

– Istodobno s unutarnjom demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne korake radi što skorijeg uključenja Hrvatske u Europsku zajednicu. Hrvatska je stoljećima bila sastavnim dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture. I onda kada nije imala potpuni državno politički subjektivitet, Hrvatska je bila nerazdvojno povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom. O tomu rječito svjedoči udio hrvatskih latinista u europskom životu prije nekoliko stoljeća, a i sva kasnija povijest – kazao je tada.

https://en.wikipedia.org/wiki/Enlargement_of_the_European_Union

koliko je trajao put pojedine zemlje od predavanja zahtjeva do ulaska:

Austrija 6 godina
Bugarska 12
Hrvatska 10
Cipar 14
Ceska 8
Estonija 9
Finska 3
Magjarska 10
Malta 14
Latvija 9
Litva 9
Poljska 10
Rumunjska 12
Slovacka 9
Slovenija 8
Svedska 4

Bugarska i Rumunjska po 12 godina, a objektivno nisu ispunile više od pola uvjeta ni kad su primljene 

one su isto ugurane preko reda, politicki

Čekaj, o kome sad pišeš? O Tuđmanu? O kome? 
 Nije mi jasno? kada kasnije? koje packe i povodom čega? i tko i kada je realizirao taj ondmak? Uopće o kojem vremenu tu pišeš? Za Tuđmanova života ili poslije?