Nakon što je vijetnamski rat završio pobjedom domaćina, razvojačeni američki špic John Rambo suočio se s mnogom zajebanijim oblikom rata – ratom sa svojim slobodnim vremenom. Budući razonoda nije bila dijelom standardne obuke elitnim vojnih postrojaba, Rambo nije naučio uživati u ženama, alkoholu, drogama i finalu superbowla, pa je tako provodio svoje dane intenzivnim dumanjem o oplemenjivanju svog života. Par godina kasnije shvatio je da tu bitku ne može dobiti sam, te odlučio posjetiti jedinog preživjelog iz svoje postrojbe, Delmare Berrya, za kojeg je pretpostavljao da živi mirnim obiteljskim životom u američkoj pripizdini blizu Portlanda.

Ali avaj, u kući pored jezera oko koje jednoć trčkaraše psi i djeca, a dim iz dimnjaka valovaše pod oblacima ne bjaše više Delmara Beriše. Umro je od raka koji je vjerojano zaradio u Vijetnamu „od one narančaste stvari“, poručila je njegova nepristojna žena vješajući veš. Rambo je tu vijest podnio muški, tek se jedna dlaka s njegove obrve spustila na pola koplja, odajući čast poginulom kolegi.

A život, život se ne zaustavlja zbog nikog, pa čak ni zbog razvojačenih branitelja, pa su tako zrake jutarnjeg jesenjeg sunca nastavile svoj ples na Rambovom trbuhu, šaptom ga podsjećajući na nužnost upražnjavanja bioloških potreba.

Sve što je u tom trenutku John Rambo želio bio je prženi špek, omlet i malo đusa. Samo to. Ali avaj, u obližnjem mjestašcu naletjeo je na previše revnog šerifa, koji je u Rambu mahinalno prepoznao prijetnju gradiću, mnogo veću od najezde kineskih dućana, te ga je, unatoč prosvjedima lokalne turističke zajednice, odmah izbacio izvan granica svojeg distinkta, ostavivši ga na nekom mostiću.

I kao savršen nastavak lošeg dana, težak pljusak zatekne Ramba na mostiću. A Rambo povuče okovratnik svoje đubretarke prema gore i zaputi se nazad. Šerif se nije stigao vratiti ni do pekare na početku grada, a već je ugledao Ramba u retrovizoru. Vratio se po njega, grubo ga ubacio u kola, odmah mu natakario par šeksovskih optužaba i priveo ga u stanicu. A u stanici se nalazio njegov sadistički raspoložen zamjenik koji se odmah počeo iživljavati na ni krivom ni dužnom Rambu. I taman kad su mu pokušali uzeti i posljednji simbol muškosti (prvo su mu uzeli nož, potom su ga okupali), Ramba ufati gadan PTSP (prisjećanje na društvene večeri četvrtkom u organizaciji krvoždernih vijetnamskih vojnika) i tada dolazi do onoga što se stručno naziva „kad sranje pogodi ventilator“…

Postoji ogroman broj filmova koji se bave problematikom vijetnamskog rata, a Rambo zasigurno nije prvi kojeg ćete se sjetiti. Nema u njemu toliko akademske simbolike i slojevitosti kojima obiluju stjegonoše žanra poput Apokalipse, Platoona ili Full Metall Jacketa. Nema mirisa napalma ujutro, nema private Pylea, i nema one platunske potke. Rambo je jednostavan, ratom razočaran, od vlasti iznevjeren veterans u postvijetnamskoj Americi koja svoje heroje smatra djecoubojicama.

Međutim, ono što u mojim očima uzdiže Ramba jest to što sam u Rambu, za razliku od Apokalipse, Platoona i FMJ-a, mogao uživati i sa 12 godina (koliko li sam već godina imao kad ga prvi put pogledao) jednako kao i danas, sa svojih 24 godine.

Rambo je jedan od najživotnijih filmskih karaktera ikad oslikanih na filmskom platnu, jer on nakon jednog suludog rata u kojem je bio marioneta ulijeće u sljedeći. Trči Rambo kroz vagone ratnog vlaka upravo poput nas samih, iz jedne uzaludne bitke u drugu. Kad Rambo skoči sa stijene i krošnjom crnogorice amortizira svoje slijetanje, i potom si zašije našpranjanu ruku koncem kojeg drži u svojem mačo nožu, mene to podsjeti na prekid petogodišnje veze. Nema tu neke velike razlike. I ja sam skakao sa stijena na crnogoricu kad je otišla, i ja sam svoje srce šivao koncem. Rambo nakon prekida pere po civilima, ja sam prao po pivu i ženama, obojica smo vodili uzaludne bitke i skrivali se u pećinama, čekajući svog pukovnika.

Jedan od razloga velikog uspjeha Ramba definitivno se krije i u tome što je Rambo prikazan kao muškarac koji je sposoban samostalno se obući, nahraniti (i to veprovinom!) i pronaći smještaj. Rambu ne treba žena da mu pere, kuha i čisti jer Rambo u sebi sadrži ono najbolje od žene i muškarca. Dok smo svi mi maštali o tome da nam ne treba žena, on se potrudio to i ostvariti! Njega nije bila sramota oprati svoj passe laleni ogrtač u hladnoj vodi obližnjeg potoka. Takvim minucioznim profiliranjem lik Ramba privlači i žensku (vidi ga kako dobro pere) i mušku (vidi ga što ih roka) publiku, pa tako u kratkom roku postaje uzor objema spolovima.

Još jedna činjenica pridonosi űberspolnoj prirodi Ramba – naime, iako se sa svojim protivnicima obračunava na prilično okrutan način, jedini mrtvac u filmu upravo je sadistički nastrojen zamjenik šerifa, koji pogiba zahvaljujući svojoj gluposti, a ne Rambovom nožu. Kad se radi o ljudskom životu, Rambo je nježan i savjestan poput majke.

Pa ako baš hoćete, njegov mačo nož predstavlja simbol muške moći, oružje lovca, ali zahvaljujući pretincu na dršci on je ujedno i ženska torbica, alat sakupljačice, simbol ženske praktičnost.

Uz sve to, Rambo je svojim ponašanjem i stilom odijevanja bio i ostao autentični punker, u najboljem smislu te riječi. Buntovnik s razlogom. Borac za bolje sutra. Borac protiv društvenog licemjera.

I zato ne treba smetnuti uma činjenicu da je jedan od najvećih umjetnika s balkanskog prostora kao svoj pseudonim uzeo upravo – Ramba.

Rambo je film koji u naše sjećanje priziva neka druga, bolja vremena. Svijet kakav je izgledao prije liberalnog potopa. Svijet, koji će uskoro postati bajka. I odista, pitanje je hoće li nam unuci vjerovati da su po planinama i gorima ljudi nekoć ubijali veprove i snalazili se pomoću kompasa, mahovine i zvijezde sjevernjače. Jadna djeca pod utjecajem holivuda uskoro će planine definirati kao mjesta gdje gay kauboji odlaze raditi djecu.