bit cu ja drugi
prvi djed je mobiliziran u prastaru jugo-vojsku '41 i cekao je fasisticke zavojevace negdje kod Knina... dok su oni zauzeli polozaje, vojska se raspala, rat zavrsio i onda je bilo "kud koji mili moji"... on se odlucio vratit kuci, sto je bila prilicna epopeja kad se uzme u obzir da se vracao u Zagorje... kad se vratio, onda su ga mobilizirali domobrani, za obranu jedine domovine protiv velikosrpskih i komunistickih zavojevaca... onda je ubrzo dezertirao i iz domobrana i opet se vratio doma (sta's, pravi Zagorec - "ne bih se stel mesati")... onda je lukavo odlucio ostati u stali dok sve to sranje ne prodje... ne bi nikome nista bilo sumnjivo da mu se nisu rodila dva sina, moji ujaci, pa su ga nasli i onda je, po 3. put mobiliziran, jopet u domobrane... bili su negdje u Bosni, tamo su ih zarobili partizani, zatekla ga neka opca amnestija i pustili ga doma (bila je zima 44/45, pa se vec znalo tko ce dobit tekmu)... moja baka jos i dan-danas ima njegovu sliku u domobranskoj uniformi i furt pripoveda kak je u toj uniformi bil lepi... u medjuvremenu su njegova dva brata ubile ustase, streljali ih na cesti ko pse, jer su ga skrivali...
drugi je bio inzinjer i dobrovoljno se javio za rad u Njemackoj, u nekom kemijsko-tehnoloskom institutu... tamo je docekao '45 i oslobodjenje, pa se vratio doma, pa je bio sumnjiv sljedecih 45 godina kao kolaborant...
sve koji se danas furaju na ustase, cetnike, domobrane i partizane i koji ne daju da se taj jebeni rat zaboravi i nakon 70 godina, bih bez griznje savjesti poslao na neki otok, obukao u njihove omiljene uniforme i nek se kefaju do mile volje... mi normalni cemo gledat izvana...
[uredio ostankiewicz]