Prije 32 godine, točnije u svibnju 1969. god. na kioscima širom Italije pojavio se novi strip već uigranog tandema autora koji su imena skrivali pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker), a njihovo najnovije djelo nosilo je ime "Alan Ford". Taj je dvojac zajedno radio i stvorio nekoliko stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. "crnog stripa" (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. U svijet humorističnog stripa zakoračili su kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu, a zatim se pojavio i Alan Ford, potpuna novost u svijetu stripa, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente "crnog stripa" samo što su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Na samome početku publika nije prihvatila taj novitet, i nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje autori su već namjeravali odustati od cijelog projekta, međutim, sreća im se u zadnji tren osmjehnula i publika je masovno prihvatila strip te se on ipak održao na životu.

Tko je zapravo Alan Ford? On je samo jedan u nizu siromašnih stanovnika New Yorka, koji spajajući kraj s krajem nastoji preživjeti i pronaći posao. Igrom slučaja postaje agent grupe tajnih agenata koji su i sami tek skupina odrpanaca. Tako, osim Alana Forda, vječnog plavokosog mladića, stidljivog i naivnog, čije ime krasi korice stripa, tu je cijela galerija karakterističnih likova, Broj Jedan, glava Grupe TNT, metuzalem, paralitik u kolicima koji zna sve o svemu i svakome, a njegova škrtost identična je onoj Baje Patka (uncle Scrooge). Slijede, Bob Rock, iskompleksiran zbog niska rasta i velika nosa, Sir Oliver, engleski plemić dugih prstiju koji nikada ne propušta priliku da svoje ruke zavuče u tuđe džepove, debeli Šef, nekad zamjenik Broja Jedan a danas samo naslonjač Jeremiji, starcu koji pati od svih mogućih bolesti, stvarnih i nestvarnih, te koji zajedno sa debelim Šefom vrijeme provodi spavajući u Cvjećarnici, glavnome sjedištu Grupe TNT. Tu je zatim i Grunf, izumitelj stvari koje nikome nisu potrebne, a s par centi koje mu Broj Jedan daje za nabavku materijala sastavlja raznolika prijevozna sredstva koja traju toliko koliko i vrijede. Grunf je poznat i po svojim nesuvislim parolama koje su ispisane na majicama koje nosi, poput, "tko spava nije budan" ili "tko hoda ne trči".

Osim tih likova koji čine okosnicu stripa tu je još cijela gomila sporednih likova koji često i nisu sporedni, zapravo, stvoren je jedan cijeli imaginaran svijet čijim stanovnikom postaje i sam čitalac. Tu su tako obični ljudi poput poštara (Pisistrat Nelson i Sigmund Listić), doktora (Brokoli), policajaca (Luke Cikcak), inspektora (Brok), generala (War) te mnogih drugih. Slijede za strip (ne)klasični neprijatelji, poput Superhika, čovjeka smrtonosnog alkoholnog zadaha, modernog Robin Hooda koji pljačka siromašne da bi dao bogatima, koji je ujedno i parodija na američke superheroje; Baby Kate, duh lijepe gangsterke ubijene u Chichagu 20ih godina koju smrt ipak nije spriječila da sa svojom bandom povremeno krene u nove pohode; Gumiflex, čovjek gumena lica koji se u trenu može pretvoriti u bilo koga; njemu sličnih sposobnosti je Arsen Lupiga, manje džentlmen-više lopov, koji za razliku of Gumiflexa nema gumeno lice već je patuljak, vrlo vješt u prerušavanju, i još mnogi, mnogi drugi. Ali niti to nije sve, tu je i cijelo životinjsko carstvo od zmija (Xeres), pelikana (Pellicus), psa (Nosonja), mačka (Prudy), zamorca (Skviki) te nezaobilaznog Klodovika, papagaja koji govori, gotovo ljudskog a ne životinjskog predstavnika Grupe TNT.

Pustolovine su raznolike, od rješavanja razno-raznih klasičnih detektivskih zadataka pa do zarobljavanja zločinaca pomoću prsta uperenog u leđa, putovanja u svemir u kanti za otpatke, sudjelovanja na kvizu u kojem se za pogrešan odgovor dobiva metak u čelo, i sve to da bi po izvršenom zadatku agenti najtajnije grupe na svijetu zaslužili plaću po starom pravilu Broja Jedan, "jedan za sve, sve za jednoga", odnosno po dolar za sve, a ostatak njemu. Danas, 32 godine i skoro 400 epizoda poslije, točnije u rujnu 2001. god. na kioscima širom Italije još se uvijek svaki mjesec pojavljuje sada već stari strip jednog od dvojice autora koji se i dalje skriva pod pseudonimom Max Bunker. Međutim, strip je već odavno izgubio onaj šarm, duhovitost, svježinu, a i publiku koju je nekad imao. Nakon samo 75 nacrtanih epizoda nezamjenjivog Magnusa zamjenjuje Paolo Piffarerio, isprva loše prihvaćen, ali kasnije su mnogi žalili i za njegovim radovima. Već je tada uslijedio polagan pad, kako u primjetnoj kvaliteti crteža, tako, na žalost i u kvaliteti scenarija. Ideje su polako blijedile, a i ona prvotna ideja i koncept stripa sve se više gubila. Nakon Magnusovog odlaska još je desetak godina strip bio prilično popularan ali onda počinje nezaustavljiv pad koji traje još i danas, a broj čitatelja, kao i njihova dobna granica sve se više smanjuje.