Doslovno što god svira... nemam preferenci, ako je u nastajanje pjesme uložen nekakav trud njezinog autora, već je taj trud vrijedan da se ona ne odbacuje i da se prihvati kao komad njegovog bića koji je "zaplovio bezdanom". Glazba je projektirana da utječe na osjećaje, i da se po tome bira, ali avaj, baš kad pokušaš racionalno razlučivati glazbu i procijeniti ju nekako trezveno, bez osjećaja, izgubit ćeš onaj njezin bit i propustiti sve što ti donosi i pokušava reći. Ona na psihu utječe najbrže, pjesma je okidač emocija, a sluh je osjetilo stresa i pokretanja, ono koje najbolje razdvaja stvarno od nestvarnoga, a opet ih povezuje. Glazba je poput hrane za dušu, a s hranom znamo - ti ćeš, recimo, voljeti bečki odrezak s pire krumpirom, netko će ga prezirati, a istovremeno jesti divlje skakavce i zmije. Zašto je tomu tako - pokreću vas isti osjećaji koje u vas ugrađuje samo sjećanje na takvu hranu. Je li zbog toga ijedno vrijedno odbacivanja?

Ako ne analiziraš glazbu, imaš onu koju voliš ili koju ne voliš. Ali, ako si proklet da ju slušaš drugačije i njome se baviš, uvijek ćeš u njoj gledati samo osjećaje koje je autor želio baciti pred tebe, i procjenjivati koliko je u tome uspio. Poslušaj "Veliku fugu" (Grosse Fuge) od Beethovena. Skladatelji ju kroz cijelu povijest smatraju najvećom genijalnošću (npr. Stravinsky: "Velika fuga čini mi se savršenim čudom glazbe"). Svako normalno uho smatra ju velikim, napetim užasom (random guy on youtube: "This is Beethoven's revenge for being deaf"). Jesu li ijedni zbog toga pametniji od drugih, ili umišljene budale koje se vole praviti pametne? Rekao bih - ne. Samo gledaju stvari iz različitih gledišta...