Ova teza 'mi tu pričamo o partizanima i ustašama, dok važne stvari prolaze ispod radara' već polako postaje jednako izlizana kao i samo pričanje o partizanima i ustašama. Isto kao i sugeriranje da se u drugim državama ne priča o takvim temama. Očito te važne teme ipak ne prolaze ispod radara, čim ih netko spominje.
Prvo, upitno je uopće koliko ima smisla ljudima govoriti o čemu će pričati. Demokracija je, ako nekoga veseli, neka priča što i koliko hoće. Nećemo daleko doći, budemo li dovodili u pitanje smisao većine današnjih tema za razgovor. Da ne idem dalje, iznova uvijek iste rasprave o Dinamu i Hajduku, suđenju, VAR-u nisu zamorne? Zbog njih važne teme ne prolaze ispod radara?
Drugi svjetski rat je jedan od najvažnijih događaja u povijesti, Razumljivo je da on dobrim dijelom određuje sve generacije rođene u drugoj polovici 20 stoljeća. Tako je u većini europskih država, a kod nas posebno, jer smo mi specifični. Mi smo se borili na obje strane i ubijali međusobno. Još kad se na to doda Domovinski rat, koji je na neki način nastavak Drugog svjetskog, logično je da će to kod nas biti važna tema.
Po nekim komentarima ispada kao da je Drugi svjetski rat bio prije 500 godina, a bio je praktički nedavno. Još ima živućih sudionika, još su mnoge stvari ostale otvorene. Ja mogu razumjeti da je nekome to zamorno slušati (i meni je često), ali razumijem i one kojima je to odredilo život. Kad ti je pola obitelji ubijeno, a ti ne znaš ni gdje su pokopani ni kako su skončali, normalno da ne možeš to pustiti na miru. Pogotovo ako se te žrtve na neki način ismijava i relativizira. Pa hrpa je slučajeva gdje su članovi obitelji ratovali jedni protiv drugih. Otac na sina, brat na brata. To nikako ne može biti trivijalna tema.
Partizani i ustaše će još dugo vremena kod nas biti top-tema, s time bi se svi mi trebali pomiriti. To će otići u povijest tek s nekim novim generacijama, no to ne znači da se opet neće voditi neke slične polemike. Kao što se i sad vode u manje-više svim državama. Oni nemaju partizane i ustaše, ali imaju istu ideološku podijeljenost od koje sve počinje. Zapravo, ni kod nas to više dobrim dijelom nisu partizani i ustaše, oni su samo paradigma pod koju možemo svesti sve ideološke teme.
Pogledajmo SAD, recimo. Oni su najveća svjetska sila, a podijeljeni su oduvijek. Imali su i građanski rat, lako bi ga ponovno mogli imati, pa se uz sve to stignu baviti i drugim stvarima. Njemačka, Fransuka, UK, svugdje vrije, svugdje se priča o manje-više istim stvarima. Mi to još uvijek zovemo 'partizani i ustaše', ali to je zapravo sukob suverenizma i globalizma, tradicionalnog i progresivnog ili onog klasičnog lijevog i desnog, iako je ta podjela danas već izgubila smisao.
Samo činjenica što se toliko govori o partizanima i ustašama sama po sebi pokazuje da to ipak nije nevažna tema. I govorit će se sve dok se konačno ne podvuče crta i stvari razjasne do kraja. Poljska se, recimo, jasno odredila o oba totalitistička režima i stavila naglasak na današnju državu, a to su uglavnom učinile i sve postkomunističke države. Mi nismo, i zato se stalno vrtimo u krug. Ali, kad i ako to riješimo jednom zasvagda, rasprava i podijeljnosti će uvijek biti, samo ćemo ih zvati drugim imenom.
Nismo mi ništa puno drugačiji od ostalih država, možda samo malo specifični. svugdje se vode naporne i ponekad besmislene rasprave, a nismo ni jedini koji imaju problem s romobilima. I stvarno ne vidim zašto pričanje o ustašama i partizanima isključuje bavljenje tim problemom. A pogotovo mi nisu jasne konstrukcije, po kojima ljude koji pričaju o ustašama i partizanima ne zanimaju drugi problemi, da ih relativiziraju, pa čak i podržavaju. To je tek apsurdno.
