Brazil - moguce, baš čudnu memoriju imam, mogu se sjetit X razgovora iz tih godina, a da me sad ubijes ne bi mogao se sjetit Brazila, al zvuci kao da je bilo tako.

Papilona se uopće ne sjećam, di je taj bio?

Sidro i Brazil

ono kad si očajan u tri ujutro, rado bi umočio, ne ide ti se kući, a oni su posljednje otvoreno mjesto u gradu

i onda dodjem tamo i ekipa sva u istom stanju: svi se požudno gledaju medjusobno jer su svi očajni, posljednja šansa večeri, svi kriteriji su pali... ona na koju u pola deset navečer ne bi naslonio bicikl, u pola četri ujutro izgleda sasvim okej... tako i ja izgledam njoj... držim u ruci desetu pivu te večeri, više mi ni ona ne ide, jebala me piva više, nešto se kao ljuljam, pa valjda izgleda kao da plešem 

Očito nikad nisam došao do trećeg...

najgori je bio povratak kući, kao i uvijek

ko će čekat tramvaj do Glavnog, a i pamet je bila kratka, nego ajmo mi pješke nasipom, pa onda NSK, pa tamo hvatamo bus za Goricu

zora puca, mi mrzimo i život i sebe, marširamo kilometrima po nasipu, malo se teturamo, stanemo pa pišamo, nekad samo usporimo, pa pišamo, sunce tuče u oči, a pretječu nas prvi kriplovi koji vole trčat u zoru po nasipu. Gledaju nas ljutito zašto pišamo. Jebalovas trčanje, koji kua imaš trčat bezveze ako ne trčiš na tramvaj ili bježiš od murije, a evo i dolaze prvi pesi, pa seru i pišaju tamo po nasipu veselo, šta fali, ionako sve ide u Savu. Psi me njuškaju bez pitanja, ma nećetiništa, ma nabijem te na psa, moram se istrest na nekom, pobježe i pas i gazdarica. Ako je bio Tuborg-party, onda nekada i povraćamo usput jer onaj bućkuriš se ne može izdržati

konačno stanica, bus, doma, budilica u 7:30 jer na Sky News je pregled engleskog kola od jučer s komentarom Alana Mulleryja. Pogledam to i nazad u krpe, nemoj da me nitko budi do 11

dobro sam i ispao 🙄