dobro napisano od strane 12tog (valjda neće zamirit)
U hrvatskom društvu je teško biti aktivan. Što god čovjek učini, kaže ili se oko bilo čega izjasni, bude kao u onoj blesavoj televizijskoj igri – odaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. Meni je posebno naporno iznova tumačiti neke stvari, za koje sam uvjeren da ih vrlo dobro razumijem, ali to je u ovom našem društvu još i najveći problem – jer kod nas su ljudi uglavnom stručnjaci za sve… (osim za ono čime se bave najčešće) Novinarstvom se bavim bit će za koji mjesec trideset godina. Na utakmice idem redovno sad već 46 godina. Na gostovanja idem već 37 godina. O problemima navijača, problemima sustava koji se bavi navijačima, o policijskoj represiji, o pravosudnim praksama i maltretiranju navijača pišem već dugi niz godina. O problemima novinara, problemima medijskog sustava, o državnoj represiji, o pravosudnim praksama, moralnoj propasti medija i maltretiranju novinara pišem barem jednako dugo.
Što bi rekao onaj jedan – utvaram si da nešto znam o svemu ovome. A prepoznajem nepogrešivo jedan osnovni problem. Uz par časnih iznimaka u javnom prostoru, iznimaka u vidu samo šačice ljudi koji dobro razumiju u čemu je stvar i o njoj pišu ili se izjašnjavaju – većina se temom bavi površno, namjerno izvrće teze, otvoreno laže promovirajući neki svoj interes ili interes skupine koju predstavljaju, a usput siju novo sjeme mržnje i netrpeljivosti koja će nas samo odvesti u još gore situacije u budućnosti.
Prvo i osnovno što neki ljudi ne mogu prihvatiti, a što bi trebalo biti jasno svakome tko je završio barem osnovnu, ili ajde, neka bude srednju školu – ako postoje dvije tvrdnje koje govore o različitim stvarima, one se ne moraju međusobno poništavati ni isključivati. Ako ja kažem da su oni koji su pjevali sranja o petnaestogodišnjoj djevojčici napravili teško sranje i da su ispali obični glupani te da je sve to skupa dno dna iz kojeg ih se ne može izvući nikakvom akrobacijom, to ne znači da ja smatram da su svi navijači na svijetu glupani niti da ih treba eliminirati plinom poput male Annelies Marie. Isto tako, ako ja napišem da su mediji (i) u ovom slučaju uglavnom odigrali strašnu i groznu ulogu na tragu najgorih totalitarnih režimskih tribuna, na razini srpskog Informera, to ne znači da ja smatram da su svi novinari crvi ili da ih treba spaljivati po ulicama. Ni novine ni (sic) novinare.
Ako napišem da je represivni sustav opet reagirao nemušto, prekomjerno i u biti nasilno, to ne znači da ja mislim da policija ne treba uhititi i procesuirati one koji su kršili zakon.
Ako napišem da su političari svih kvaziorijentacija iskoristili prigodu za još malo zakrviti raju ne bi li bolje učvrstili svoje pozicije, koje su im jedine bitne, jesam li napisao da su političari kod nas govna? Ok, to jesam, priznajem. Čast možda petero iznimaka. Ako i toliko… Jesam li ja, Lastane, kreten ako samo smatram da vrijedi ona kako je gore osuditi jednog nevinog nego pustiti na slobodu deset krivih? Javnost, u pravedničkom bijesu pogonjenom od medija i političara, uglavnom ne dijeli to moje mišljenje. Hapsi sve, pendreči sve. To, što je najgore, dolazi uglavnom od onih koji se groze državne represije, smatraju se liberalima, socijalistima, ljevičarima, Che, Fidel, Gotovac, Gandhi, Larkin, Trocki, štajaznam… Kako sam već pisao – ovi desni su još luđi. Oni su uvjereni da je ovo maslo Jugoslavena, četnika… Tu moram digresiju napravit, fascinantno mi je kako se u Hrvatskoj u moderno doba Jugoslavenstvo veže s četništvom, dok je preko Drine taj narativ u biti isti – Jugoslaveni su tamo izjednačeni s ustašama. Divota prašine, nema šta…
Pa idemo na nekoliko tvrdnji: Navijači su kod nas uglavnom glasno na braniku ustašonostalgije i mržnje prema Srbima. Koliko je to povezano s tradicijom, a koliko s otklizavanjem našeg društva, u to mi se ne da ulaziti, samo konstatiram stanje. Ovo što im se prišiva kao ukorijenjeni nacizam i antisemitizam, to je smiješno. Što ne mijenja na stvari da su vikali što su vikali i da je to kažnjivo, odvratno i glupo. Ono gdje ovi koji zbog toga vrište i sablažnjavaju se griješe jest poziv na hapšenje i procesuiranje. Ljudi, već ih je nekoliko uhapšeno, uhapšeno je (jamčim vam životom) barem nekoliko potpuno nevinih, i ostat će u pritvoru barem mjesec dana. I bit će procesuirani. Više-manje – svi. Kad-tad. Najdraže mi je kad lokalni ljevičari, sa sve kefijom oko glave i Čeom na srcu zazivaju Margaret Thatcher. Ženu koja je bila toliko desno da je koketirala s neonacizmom, ako ne vjerujete meni, vjerujte Pistolsima. Johnny Truli je to sasvim dobro opisao. A ima tu još nešto osim tog paradoksa da ljevičari zazivaju polufašističke metode, čisto činjenično; naime, hrvatski zakon o navijačima je trostruko restriktivniji od tog famoznog Tačeričinog. Taj zakon, za neupućene dopušta pravosuđu da vas privede bilo kad i bilo gdje praktično. Evo, oduševljena raja je sinoć po društvenim mrežama klicala zbog hrpe privedenih na Poljudu. Krimen većine privedenih, od kojih hrpa djece? Pokušali su ući s nečijom tuđom pretplatom ili ulaznicom na stadion. Za zatvor, nema što.
Ja jučer nisam išao na Poljud, jer sam u teškoj virozi, i bolje da nisam, jer bio bih možda na tapetu zbog toga što sam pio sirup za kašalj i prskao grlo propolisom koji sadrži i alkohol. I možda bi me priveli jer imam alkohola u organizmu. Ponavljam, neki momci su već u pritvoru, tamo će i ostati neko vrijeme. Pozivi na strogu reakciju nemaju smisla, jer nad navijačima se zakoni provode strože nego na ijednoj skupini ljudi u zemlji. Neću ići na prvi balun pa spominjati ove s otpadom, nego evo - na drugi. Koliko je pritvora ono vidio Banožić? Pokušajte svaki pasus ovog teksta čitati za sebe. Ništa napisano ne poništava nešto drugo. Imam pravo reći da je hrpa ljudi iz kortea napravila teško sranje, sramotu i gnjusan čin. I za njega će odgovarati. Imam pravo i napisati kako je dio grupe i na stadionu napravio teško sranje, jer je ugrozio Hajduka. Nemam ja problem s pirotehnikom, dapače, za to sam da se na svakoj utakmici zapali jedna ili tri baklje kao protest protiv modernog nogometa. Ali raditi prekid je samo stavljanje sebe u prvi plan. Isto tako – topovski udari su najobičnije sranje i maloumnost. Koliko momaka još mora ostati bez šake i koliko ljudi mora oglušiti da bi pojedinci to shvatili? Imam pravo i napisati kako među navijačima postoji dio koji tu snagu koristi za osobni probitak i kriminalne radnje. Sad, koliko su oni kao društvena skupina po tom pitanju drugačiji od recimo politike, medija ili velikih korporacija – prosudite sami.
Ja vam iz iskustva mogu reći da je kod navijačkih skupina to samo sve skupa malo ekstremnije, ali u prosjeku dobrih i loših ima kao i u svakoj drugoj društvenoj grupaciji. Oni loši su obično najgori, dok su oni dobri obično najbolji od svih svugdje. Dok se u politici recimo - uglavnom nalaze mediokriteti, pa su oni u pravilu samo uobičajeno i dosadno loši. Imam pravo i napisati da su mediji u ovoj zemlji uglavnom najobičnije kapitalističke tvornice laži i novaca. Ideali novinarstva za njih ne postoje. I ne amnestiram tu novinare, oni su uglavnom ti koji to sve skupa inejblaju, da upotrijebim najhrvatskiju moguću riječ. Srećom, postoji ona manjina koja i u svemu tome uspije probiti taj strop kojeg su postavili bogovi profita pa napisati ponekad i nešto bitno i suvislo. To su oni crvi na koje sam uvijek ponosan i ponekad ljubomoran. Imam pravo napisati i kako nam je društvo potpuno u kurcu. Kako sam naveo na početku, stvorena je atmosfera u kojoj je svako djelovanje u biti osuđeno da završi osudom, nasiljem ili eliminacijom. Što proizvodi inertnu masu koja se ne izjašnjava o ičemu osim iz sigurnosti ustajale mase, nakon što se uvjere u kojem smjeru vjetar puše. San svake savršene države. Čisti Oz.
