Kontroler je napisao/la:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/crkva-moze-sto-vi-ne-mozete-i-ne-smijete--maltretirati-i-mrtve-i-zive/888127.aspx NESRETNI Leopold Mandić na Onome svijetu možda ima mira i sreće, ali na ovome baš i nema, piše Boris Dežulović za N1.
Najprije su ga, dvadesetak godina nakon smrti, iskopali iz groba i odrezali mu desnu ruku, pa je raskomadali kako bi od nje napravili relikvije, a njegovo sitno, izmučeno tijelo potom izložili u staklenom kovčegu kao u akvariju. A onda, kao da mu to nije bilo dosta, pedesetak godina kasnije kovčeg poslali na turneju po Hrvatskoj i Sloveniji, da se ljudi poklone jednom izmrcvarenom ljudskom lešu bez ruke: zbilja, je li se itko u Državnom odvjetništvu sjetio članka 332. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji „onome tko iskopa, odnese, ošteti, uništi ili premjesti tijelo, ili dio tijela umrle osobe, ili tko oskvrne tijelo“, prijeti sa dvije godine zatvora?
Crkva, međutim, može što vi ne možete i ne smijete. Pa kao što može maltretirati mrtve, može i žive, a osobito one najgore među njima, novinare koji bi se usudili cijeli cirkus javno nazvati nekrofilskim orgijama i zombijevskim freak-showom, izazvavši pravedni gnjev katoličke inkvizicije i njenih dragovoljačkih vigilantskih patrola po komentatorskim i forumaškim ćumezima na internetu.
-------------------------------
bora genije u sridu po običaju, fenomenalan tekstVidi cijeli citat
Osoba koja citira Dežulovića onog koji otvoreno iz Beogradskog dvorišta podržava mržnju prema svemu hrvatskome kao i crkvi nemam što reći...Evo neka se forumaši malo prisjete njegovih tekstova ovo je u povodu silaska naših sa postolja 1995. godine članak je iz 2015 piše Dežulović:
ije riječ o svemirskoj ravnoteži ili prokletstvu, kako to vole nazivati nadahnuti sportski esejisti. Stvar je znanstveno, upravo empirijski dokaziva. Momčad koja ne poštuje sport kojim se bavi i ne čestita boljoj od sebe, pa taman da je ta sastavljena od ubojica – a jebiga, nije – samo igrački demonstrira svoj ljudski kukavičluk. Velika muda i mnogo hrabrosti trebalo je da se 1995. čestita Srbima u Ateni, a Hrvatska tih muda, nažalost, nije imala.
Danas, dvadeset godina kasnije, znamo: Franjo Tuđman – čijom direktivom, valja se i toga sjetiti, Hrvatska televizija godinama kasnije nije prenosila nijedno finale nijednog sportskog natjecanja u kojemu je igrala Srbija – morao je Sabonisu, Marčiulionisu i Kurtinaitisu dodijeliti najviše državne ordene. Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije - talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. To nije ni svemirska ravnoteža ni prokletstvo, to je elementarna sportska psihologija.
Da Hrvati, naime, znaju biti veliki i dostojanstveni u pobjedi, znali bi valjda biti veliki i dostojanstveni i u porazu. A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onoga ljeta 1995., ni ovoga 2015., kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu. Ima zato boga, ili pravde, čega god, nečega mora biti. Da parafraziram starog prevaranta Gorana Bregovića i onaj njegov proročanski stih o pjesmi i oluji: tko ne sluša „Hej, Slaveni“, slušat će „Bože pravde“.