Mladoj Nizozemki u dvadesetim godinama odobren je zahtjev za eutanaziju nakon što je komisija sastavljena od liječnika i psihijatara njeno psihičko stanje proglasila “nepodnošljivim”, javlja Catholic News Agency.

Nizozemski odbor za eutanaziju nedavno je objavio izvješće u kojem spominje slučaj mlade djevojke koja je od 5. do 15. godine bila seksualno zlostavljana. Zbog toga je, uz ostale psihičke poremećaje, patila od Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i tjeskobe te je ustvrđeno kako je njeno stanje “neizlječivo”, što je dovoljan razlog za eutanaziju u toj zemlji.

Slučaj se dogodio u jeku rasprava o eutanaziji u Sjevernoj Americi, osobito Kanadi, gdje parlament uskoro treba odlučiti o legalizaciji eutanazije. Američki stručnjaci i doktori zgroženi su odlukom njihovih nizozemskih kolega jer, kako kažu, ljudima koji pate od sličnih poteškoća šalje poruku beznađa.

“Radi se o prijetnji samom javnom zdravlju. Jedna od najvećih prepreka u liječenju ovih poremećaja jest očaj te je stoga probuditi nadu u mogućnost izlječenja i pokazati da je cilj, bez obzira na sve poteškoće, vrijedan borbe, često prvi korak u tretmanu”, poručio je dr. Greg Bottaro, klinički psiholog iz CatholicPsych Instituta. Pritom je nadodao kako mu nije jasna dijagnoza njegovih nizozemskih kolega koji su postavili dijagnozu “neizlječivosti” u njenom slučaju. “Premda postoje kompleksni i teški slučajevi traume, ne postoji točka u kojoj je sve izgubljeno”, primijetio je, rekavši pritom kako “uvijek postoji nada kod budućeg tretmana”.

Slično su rekli i iz organizacije Patients Rights Action Fund: “Potpomognuto samoubojstvo ekstreman je i zastario način (brige za bolesnike, op.a.) jer s modernom medicinom i modernim terapijama doktori mogu bolje pomoći da pojedinci koji se suočavaju s ovim oblikom bolesti, kao i njihove obitelji, ne iskuse bol.”

Kritičari eutanazije napominju kako je zakon o eutanaziji, donesen 2002., kojim je Nizozemska postala prva zemlja koja je legalizirala tu praksu nakon nacističke Njemačke, neprestano podvrgnut daljnjoj ‘liberalizaciji’, a jamstva koja su trebala osigurati da eutanazija bude provedena samo u slučajevima sa strogo definiranim kriterijima sve slabija. Kako navodi britanski The Catholic Herald, primjer tome jest slučaj žene koja je ubijena 2014. jer jednostavno više nije željela živjeti u staračkom domu. Njezina eutanazija opravdana je ‘mentalnom tjeskobom’ koja je definirana kao zakonski povod za eutanaziju.

Važno je istaknuti kako osobe koje su proživjele traumu na ovakav način bivaju stigmatizirane te im se poručuje kako njihov život zbog trauma koje su proživjele nije vrijedan. Možda najpoznatiji primjeri PTSP-a svakako su među vojničkom i braniteljskom populacijom, za koje već godinama postoje uspješni projekti tretiranja bolesti i pomoći.

Suvremeni svijet kojeg sve više obuzima kultura smrti na ovaj način ponovno pokazuje kako nema mogućnosti niti znanja nositi se s ljudskom patnjom, problemima, traumama i nesrećom. Napušteni, obespravljeni, odbačeni, sami, bolesni i traumatizirani postaju neželjena supstanca u tijelu čovječanstva, kao rak koji ga svakodnevno podsjeća na njegovu palu prirodu.

S druge strane Katolička Crkva odavno je (u modelu hospicija) pronašla način na koji, u ljubavi, može olakšati teškim bolesnicima njihove preostale dane na ovom svijetu, o čemu je nedavno pisao i prestižni New York Times.