nevezano za ovaj konkretan slučaj, moje mišljenje je da nam je društvo prepuno ekipe koja puno zuji, a malo meda daje, a nalaze se na pozicijama koje su ključne u sprječavanju ovakvih i sličnih situacija. koliko sam se samo nagledao i naslušao situacija u kojima je maltretirani pojedinac potpuno nemoćan pred nasilnikom jer se dotičnog ne želi/ne može premjestiti u drugi razred ili školu, smjestiti u nekakvu ustanovu ili šta već. znači, institucije mu doslovno ništa ne mogu (ili ne žele), a to je još i više izraženo u manjim sredinama gdje ne postoji ni kadar da se uhvati u koštac s takvim situacijama. nasilnici se doslovno smiju svima u lice, znaju to i nakon nekog vremena se više ni ne pokušavaju kontrolirati. neki tu spominju nekakve rehabilitacije i sl. pizdarije, ok, takve stvari možda funkcioniraju u razvijenijim sredinama i društvima, ali u našoj lijepoj prčiji nema šanse da bi to prošlo. jednostavno je sve manje i manje pozitivnih primjera i sve manje argumenata kojima bi potkrijepio vrijednosti koje pokušavaš usaditi mladima. zbog čega da se drže toga kad oko sebe imaju toliko potpunih nakaza koje nitko ne osuđuje zbog toga kakvi su? kraljicu domaće estrade s dva klika možeš naći kako guta spermu pa opet nema nikakvih problema sa socijalnom službom niti je ikoga briga što će joj dijete zbog toga vjerojatno imati traume u školi. da ne spominjem određenog poduzetnika koji je već četvero ljudi ubio (jednom autom, drugi put gliserom) pa mu vjerojatno ni vozačku nisu oduzeli, kamoli da je iza rešetaka. ili npr. jedan naš bivši ministar (danas u poslu s vinom) kojeg sam imao prilike vidjeti u tetinoj firmi umjesto u zatvoru jer eto, ispričao se i pokajao, odgulio par krumpira i sve 5. ma sve je odlično. primjera koliko hoćeš, a osuda nigdje. pa neka mi netko objasni, zbog čega točno osoba poput tog izbodenog mladića ne bi pomislila "ako drugi mogu...?" zbog čega da se suzdržava? je li društvo možda poslalo poruku da su takve stvari neprihvatljive?