Ne mogu se oteti dojmu da na Crkvi leži ogromna odgovornost za stanje u društvu. Obrazložit ću i zašto.
Katolička Crkva je vjerojatno najsnažnija organizacija na svijetu. Uživa ogroman ugled i ogromnu moć. Zasluženo ili ne,rekao bih da nije ni bitno. U našem društvu ona je toliko moćnija od svih političkih organizacija,od svih udruženja,zločinačkih i nezločinačkih. S koje god strane pogledaš,trebali bi biti 100% neovisni o društvu u kojem egzistiraju.
Financijska moć HDZ-a ili SDP-a je kao kap u moru u odnosu na financijsku moć Crkve,ugled tih političkih stranaka je smiješan u odnosu na ugled Crkve. No iz nekog razloga Katolička se Crkva boji tih političkih organizacija?
Pitam vas koji bi razlog morao imati biskup bilo koje biskupije u HR ili BiH da ga je strah izreći svoje mišljenje? Što mu mogu napraviti društveni moćnici,kad on svoju moć crpi iz organizacije neusporedivo snažnije od onih njihovih?
Nedavno sam čitao krasan tekst o doista kontroverznoj časnoj sestri Teresi Forcades koja u svojim stavovima ide kontra dominantnih ideja u Katoličkoj Crkvi. Stavovi nisu bitni u ovoj priči-bitna je sloboda koju ta žena osjeća i koja joj daje za pravo da ide kontra tako moćne organizacije!
Kako to da naši crkvenjaci nemaju tu slobodu i to slobodu da idu kontra onoga što je doista suprotnost onomu čemu su posvetili život? Dadneš život za nešto u što navodno vjeruješ i onda se smiješ boriti za ono za čemu si navodno posvetio svoj život?
Ona časna sestra ide kontra stavova same Crkve-dakle ide kontra onoga čemu posvetila svoj život.
Naši ne smiju ići kontra stavova,kontra ponašanja višestruko slabijih organizacija i,što je još gore,ti stavovi i ta ponašanja su doista kontra onih ideja kojima su posvetili svoje živote.
Što bi tek bilo da djeluju u slabijim organizacijama? Što bi tek bilo da se bore protiv nekog jačeg od sebe i to jačeg u omjeru u kojem je Katolička Crkva jača od ovih društvenih organizacija?
Strah me i pomislit.
Fra Didak Buntić. Pazite njegove biografije i to samo jednog dijela. Čovjek je,usput,živio prije više od stotinu godina i u daleko težim vremenima.
"Na 112.000 hercegovačkih Hrvata bilo je samo deset osnovnih škola a i te su bile one koje je Austrija naslijedila od fratara iz turskog doba. Te škole primale su samo djecu od 7 do 12 godina. To znači da je preko 80% hercegovačkog pučanstva bilo nepismeno. Najbolje se to vidi na primjeru širokobriješke župe: od 8.000 duša, bilo ih je jedva 300 pismenih. Čovjek koji ne zna čitati i pisati, u mraku je, slijep je. Slijepce možete voditi kamo hoćete. S nepismenim ljudima možete manipulirati, iskoristiti i izrabljivati ih, što su upravo činili razni osvajači i njihove vlasti koje su se smjenjivale kroz povijest Hercegovine. Najbolje što je Hercegovina imala iz nje su uzimale, a gotovo ništa u nju ulagale. Narod u Hercegovini zbog neprosvijećenosti nije mogao ništa drugo nego teško raditi i u vojsku ići. S takvima se, međutim, ne može razmišljati ni o kakvu napretku.
Tome zlu on je tražio lijeka i našao ga u takozvanim seljačkim školama ili analfabetskim tečajevima. Došao je na zamisao da pismenost treba širiti u velikom stilu. Te su škole bile za javnost prava senzacija, jer su njegovom originalnom metodom postigle upravo nevjerojatan
uspjeh. Polazeći s jednostavnoga stanovišta, da je svatko u stanju naučiti drugoga, što sam zna, fra Didak je odlučio, da obuku po selima povjeri samim seljacima, pismenijim i nadarenijim od drugih"
Kako je moguće da je ovaj čovjek ovoliko učinio u ovakvim vremenima? Da li ovakvi ljudi još uvijek postoje i hoće li ikad više postojati?
