Krivi put je gorio u to vrijeme, recimo, sigurno jedno od najpopularnijih mjesta

Dal ga danas uopce ima?

najgori je bio povratak kući, kao i uvijek

ko će čekat tramvaj do Glavnog, a i pamet je bila kratka, nego ajmo mi pješke nasipom, pa onda NSK, pa tamo hvatamo bus za Goricu

zora puca, mi mrzimo i život i sebe, marširamo kilometrima po nasipu, malo se teturamo, stanemo pa pišamo, nekad samo usporimo, pa pišamo, sunce tuče u oči, a pretječu nas prvi kriplovi koji vole trčat u zoru po nasipu. Gledaju nas ljutito zašto pišamo. Jebalovas trčanje, koji kua imaš trčat bezveze ako ne trčiš na tramvaj ili bježiš od murije, a evo i dolaze prvi pesi, pa seru i pišaju tamo po nasipu veselo, šta fali, ionako sve ide u Savu. Psi me njuškaju bez pitanja, ma nećetiništa, ma nabijem te na psa, moram se istrest na nekom, pobježe i pas i gazdarica. Ako je bio Tuborg-party, onda nekada i povraćamo usput jer onaj bućkuriš se ne može izdržati

konačno stanica, bus, doma, budilica u 7:30 jer na Sky News je pregled engleskog kola od jučer s komentarom Alana Mulleryja. Pogledam to i nazad u krpe, nemoj da me nitko budi do 11

dobro sam i ispao 🙄

meni se od tada razvila mržnja prema bilo kakvoj vrsti putovanja. Volim biti na drugim, novim mjestima, ali mrzim putovanja. Mrzim autobuse, avione, aerodrome, kolodvore, čekat na tramvaj, stajat više od dvije minute na stanici, mrzim vozit auto 700 km do ZG, mrzim taj cijeli proces prijevoza od točke A do točke B

ako znate nekog tko se ozbiljno bavi izumom teleportacije i treba mu nekakva financijska pomoć, odmah javite. Dajem par tisuća eura keš, odmah u prvoj turi