Jedan dobar tekst od nastavničke grupe "45 minuta":
Daleko bilo, al je došlo blizu
Hrvati vole povijest, u to nema sumnje, toliko da i žive u njoj.
Jedina smo zemlja na globusu u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje.
Od 3.8 milijuna preostalih, imamo 3.9 milijuna povjesničara; čak je i mitski utemeljitelj hrvatske države bio povjesničar.
Kad bi Hrvati toliko voljeli fiziku, matematiku, logiku, engleski ili njemački (da mogu komunicirati s unucima), kad bi, barem oni veliki Hrvati, najveći, profesionalni, toliko voljeli hrvatski jezik, gdje bi nam bio kraj...
Međutim, u metodici povijesti postoji načelo aktualizacije; postoji nešto što se zove oživljena povijest (recimo, rimski vojnici na splitskom Peristilu, đurđevačka Picokijada i tome slično).
Zato su, vidite, panel - diskusije kojekakvih priučenih wannabee povjesničara sa šanka preseljene u - parlament; mi upravo svjedočimo oživotvorenju '33. i odgovoru na pitanje koje mi učenici često znaju postaviti - učitelju, kako se ono moglo dogoditi?
Eto, tako se to događa.
Uništiš obrazovni sustav.
Obezvrijediš racionalno i otvoriš vrata iracionalnom.
Izmisliš neprijatelje; paranoju ne trebaš, ona je ionako tu.
Na sva ključna mjesta nasadiš potkapacitirane poluinteligente.
Povlačiš udžbenike povijesti jer nisu dovoljno "hrvatski".
Prihvatiš da državna tajnica u mzom pozdravlja starohrvatskim pozdravom, kao i zastupnici u parlamentu.
Ne reagiraš na nasilje po školama i u društvu.
Ušutkaš inteligenciju, kupiš akademike po sitan kusur.
Daš nastavniku tjelesnog da se bavi nekakvim komisijama za žrtve. Relativiziraš konc-logore i pustiš nule da se igraju nulama.
Koliko smo upozoravali da devastacija školstva vodi devastaciji društva; uzalud.
Netko je pažljivo odnjegovao ovo zlo puštajući ga povremeno, prema potrebi, s lanca, zaboravljajući da bi se ono jednom moglo okrenuti protiv njega.
Noć se odavna spustila na ovo društvo; čekamo još onu Kristalnu, pa da učenicima mirno možemo reći - eto, djeco, tako to počinje.
Sve je dobro dok ne pitaju kako završava.
Piše: Žukov