Ne bi se htio preaktivno uključiti u raspravu iz razloga što me ovih dana nema na forumu, pa nema smisla da odgovaram nakon par dana. Samo bi se dotakao pitanja evanđenja i koncila. U Crkvi postoje usmena i pismena predaja. Pismena je nastala iz usmene i/ili izravnim svjedočanstvima. Javljala su se i razne verzije gnostičkih spisa koji nisu ispunjavali objektivne kriterije da budu uvršteni u Bibliju (upitna autentičnost, proturječni dijelovi itd.). Još za apostolskih vremena se znalo što je bio dio kanona, kasnije je pitanje bilo oko nekih knjiga (npr. Otkrivenje), ali tu se nije radilo o samoj suštini vjere. Znači nije moglo ući tzv. Judino evanđenje u kanon.

Kada se čitaju najraniji spisi jasno je da je vjera ista kao i danas, a svrha koncila kroz povijest je bila potvrditi ono što je u tradiciji Crkve već bilo prisutno i dobro poznato. Zašto? Zato što su se javljale hereze tijekom vremena. Konkretno u vrijeme Prvog nicejskog sabora je bila prisutna arijanska hereza koja se već dobranio proširila u različitim slojevima društva. Sazvan je koncil da se potvrdi jasno i glasno ono što se u Crkvi već znalo i što se smatralo neupitnim (osim Arija očito). Inače te slučajeve s herezama (arijanizam, nestorijanstvo, mahinejstvo) vrlo dobro je opisao Hilaire Belloc u svojoj knjizi "Velike hereze".