Nije bilo slučajno kada je u lipnju 1991. iz Beograda, po dogovoru Miloševića i vojnog vrha, u Knin stigla naredba da pukovnik Ratko Mladić postaje komandant Kninskog korpusa. Knin je bio središte pobune i ishodište realizacije velikosrpske ideje o “ujedinjavanju svih Srba”. Do tada je Mladić još govorio kako će JNA demontirati novonastale državice, pa će tako Jugoslavija opstati.

Kad je krenuo iz garnizona s desecima svojih tenkova, već je to bilo s mišlju kako širi srpsku državu. Krenuo je na jug, osvojiti “srpsko more”. I tu je započeo svoj put popločen ratnim zločinima. Ono što je u manjoj mjeri “naučio” u Hrvatskoj, to je, na žalost, poslije usavršavao, sve do Srebrenice. Njegov način ratovanja prvi su osjetili Hrvati najbliži Kninu. Sravnio je sa zemljom Kijevo, Vrliku, zaleđe Šibenika i Zadra, a izgranatirao je i Šibenik, Zadar i Sinj.

Htio prepoloviti Hrvatsku

Sredinom rujna 1991. Mladić sa 50 tenkova kreće na Šibenik, a istodobno naređuje da se grad gađa artiljerijom, s mora i iz zraka. Šibenik tih dana trpi velika razaranja, a branitelji sa suzama u očima gledaju kako granate padaju čak i na katedralu sv. Jakova. No, Mladić nije, kao što je prethodno obećao, “popio kafu na šibenskoj rivi”. Zaustavili su ga hrabri Vodičani i Šibenčani protuoklopnim napadom, a progovorili su i topovi od 130 mm iz Rogoznice, kao i 88 mm “flakovi” iz predanih položaja JNA na Žirju.

Mladić se, nakon neuspjelog zauzimanja Šibenika, prebacuje na zadarsko područje, gdje je bilo posebno kritično. Tamo je bio najbliže cilju prepolavljanja Hrvatske. Snage JNA su se, naime, povukle iz kasarni, no samo do ulaza u grad, tako da je Zadar bio u okruženju s tri strane. S brda Križ, odmah iznad Jadranske magistrale i Bibinja, vidio je Zadar kao na dlanu i rekao: “U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti.” Tada mu se u ratu pridružuje i Šešelj sa svojim Belim orlovima, pa zajedno daju izjave za TV Beograd: “Neka se Zadranke spreme da pozdrave srpske borce kad uđu u srpski Zadar”.

Tada je, u jesen 1991., počinio ratni zločin i granatirao na stotine civilnih ciljeva u Zadru. U jeku tog divljanja, Predsjedništvo SFRJ 4. listopada unapređuje ga u general majora. Najveći je, međutim, ratni zločin počinjen onog istog kobnog dana kada pada Vukovar, 18. studenoga 1991. – u Škabrnji. Premda selo nije imalo strateško značenje, nego su čak lokalci pregovarali da ne dođe do sukoba, kada je JNA s martićevcima i šešeljevcima ušla u selo, razorili su ga, pobili 85 civila, preostale hrvatske ratnike gazili žive tenkovima, a sve preživjele Škabrnjane prognali.

Sam postavio eksploziv

U to vrijeme Mladić je intenzivno pregovarao s predstavnicima civilnih hrvatskih vlasti. Inzistirao je da ne pregovara s vojnim zapovjednicima, jer nije priznavao “Zenge”, pa su to činili pripadnici kriznih stožera. Pregovarali su najčešće o razmjenama civila, zarobljenika i tijela poginulih.

– Vi ste blokirali kasarne u Sinju i drugim mestima u Dalmaciji, a ja sam blokirao celu Dalmaciju... Nemojte se igrati glavom, jer dosadašnje granatiranje Sinja je dečja igra... – prijetio je Mladić. Jedan od pregovarača na sinjskom bojištu bio je tada i Ivo Čović, sada direktor Zagrebačkog holdinga. Sjeća se da je u rujnu 1991. Mladić već bio glavni.

– U pregovorima je bio samoljubiv, bahat i odavao je dojam da je spreman poduzeti baš sve... U nastupu je prijetio vojnom silom, jer je tada bio znatno jači od naših snaga – kaže I. Čović. Kaže da je bio vrlo ultimativan i da su ga vrlo brzo Srbi prihvatili kao apsolutnog gospodara. Čović se sjeća da je Mladić rekao kako će, “ako Hrvati ne budu poštovali njegove uslove, dignuti u vazduh Peruču”, na koju je sam, vlastoručno, postavio eksploziv. Kasnije, kada su naše snage ojačale, a što je osjetio i Mladić, promijenio je nešto svoju retoriku, no ne i ponašanje, sjeća se Čović.