j**ote ti ne mozes umrijeti...

mozda je ljudima lakse vjerovati da poslje smrti ima "nesto"  nego se pomiriti s tim da zivot prolazi a poslje toga NISTA a mi smo samo male nevazne karike na zemlji....

Najbolje rečeno. I kada sunce ode i zemlja se ugasi nestanu zvijezde opet će se desiti neki big bang i sve ispočetka.

Zanimljiv diskurs, ali ovo sve se zasniva na pretpostavci da duša postoji.  Tek onda možemo pričati gdje je bila, kad je nastala, je li uništiva ili je neumiruća...  (Logičko pitanje, ako je neumirući duša, je li onda i duša neumiruća?)

Dakle, meni je interesantnije pitanje - što je to duša, i na osnovu čega zaključujemo da ju sigurno imamo i da ona postoji, barem dok živimo na "ovom" svijetu?


No, mene zapravo više od duše intrigira pitanje svemira.  Ako on ima početak, a i kraj, šta je bilo prije početka?  I što će biti poslije kraja?  Što je to, dakle, "ništa"???  Kako, hebateled, NIŠTA?!?  Od čeg nešto (svemir, dakle masa i energija, dakle i mi, s dušom ili bez), ako nije bilo ništa?
To je meni jači argument za postojanje Boga, ili "više sile" - mora znači biti nešto IZVAN našeg svemira, makar vremenski ako već ne i prostorno.

I to je, barem meni, puno bitnije pitanje za razjasniti od ovog o dušama.  Jer, ako svemir ima početak i kraj, onda i ta duša, ako uopće postoji, ima početak i kraj, zar ne?  Tek ako je odgovor na ovo "da", onda možemo tražiti točno GDJE je taj početak i kraj.  Što se, meni barem, čini trivijalno u usporedbi s ovim pitanjem o postanku i kraju SVEGA (pa tako i navodnih duša).

ja nevjerujem u pocetak i kraj - mislim da pocetak i kraj postoji samo u nashim glavama,  zbog rodjenja i smrti.. vjerujem da je sve ovo jedna slika koja je kompletna i koja se samo okrece (bash kao i zemaljska kugla, do magelana se u mnogo sta vjerovalo..) i da mi tu nemamo apsolutno nikakvu moc za manevrisanjem, tacnije za slobodom.

he.he. malo po malo će nas profa sve okrenuti na budizam jer su tamo svi odgovori...