utvaram si konstatirat iz mojeg životnog iskustva da je vojska institucija koja funkcionira. Postoji jasan lanac zapovijedanja i odgovornosti. I postoje sredstva prisile
u civilnom životu je to nemoguće, osim ako ne živiš u militariziranom društvu i vojnoj diktaturi. Uvijek se netko izmotava, uvijek netko nije nešto čuo ili se pravi lud ili ga boli noga ili se sinoć napio ili ga ne pusti žena. U vojsci se problem/zadatak rješava odmah i sad
ovima najnovijima koji će služit će to ispast kao produženo kampiranje. I još će ih svaki vikend slati doma jer sumnjam da će im se plaćat obroci preko vikenda, a zbog CSO će se bježat preko ograde
jedino što se bojim je da će to ispast PR katastrofa u vrijeme kada svaki mobitel ima kameru i možeš sve streamovat. Ali valjda je HV nešto naučio iz drugih vojski, kako se s tim nosit
meni je u vojsci bilo lijepo. Uvijek sam želio iskusiti kako to funkcionira iznutra. Većina moje generacije je koristila pravo civilnog služenja. Ja nisam htio jer sam htio to vidjeti i iskusiti. I nisam požalio. Moja motivacija je bila pozitivna, nisam tamo išao zato jer moram. Naravno da sam se na Muzilu nagledao svakakvih budala i gluposti, u puno stvari sam zamišljao da je to puno rigidnije organizirano (valjda previše američkih filmova o treniranju marinaca) i koliko god je organizirano, toliko je ponekad raspašoj, ali danas se svega toga sjećam sa smješkom. I da je sutra neka potreba, opet bih se javio. Jesmo muški ili pičke? Moja vojna knjižica stoji na posebnom mjestu. U svakom trenutku znam gdje je. Za ostale osobne dokumente ponekad nisam siguran
i one priče "što ću ja tamo, zašto da im ostavim par mjeseci svog života"... ajde, kao da imaš što pametnije radit s 19 godina
[uredio ian wright - 03. studenog 2025. u 17:11]